Neuspjeh kao početak bajke
četvrtak, 24. studenoga 2016.
ponedjeljak, 21. studenoga 2016.
Hiljadu puta sam taj termin do sada čula i prihvatala sam tu priču po defaultu da je istina takva i da sve to nema pozadine. Jednostavno bilo mi je to uvijek strašno.
Ovoga puta se desilo da je ON osoba za koju nikad ne bih rekla da je u stanju da se tako ponaša.
Poznajem jednu drugu djevojku prema kojoj je on bio i vise nego okej, skoro pa savršeni džentlmen. Vjerujem da je priča i prve i druge istina.
Zato nisam mogla a da se ne zapitam kakve su to žene koje se drže u tim zlatnim kavezima?
Ovo je strašno možda sto sam i pomislila a kamo li napisala ali sam se zapitala da li one možda potajno u tome uživaju?
Da li one možda same sebe drže u tim kavezima?
Kada izgovaraju taj paradoks "zlatni kavez" zašto ja samo čujem u njihovom glasu taj jezivi ton. Kao kad se izgovara nešto sto isfolirano sa strahom a u dubini osjećam neki bolesni ponos u tim riječima? Kao znaci mu ona, inače ne bi tako radio.
Ko koga danas može držati zatvorenom?
Zar treba neko da te žali jer si sama birala da daš svoju sreću i slobodu za mrvu materijalne sigurnosti KOJU MOŽEŠ I SAMA SEBI DA OMOGUCIS! Ako misliš da ne možeš onda te neko strašno slagao!
Zašto Niko nikad nije zatvorio i zadržao alfa ženu u zlatnom kavezu?
Zašto Niko nikad ne pokuša?
Ne garantujem da alfa žena neće na*jebat u životu možda i gore nego ova prva ali makar krivicu za sve nosi sama, i račune na kraju polaze samo sebi.
Odgovornost koju prihvaća za svoje postupke tjeraju je na progres. Ona ne zapinje NIKAD. Pogotovo ne u nečijem "zlatnom kavezu".
Jedini kavez takvoj ženi može biti u nekim trenucima samo sopstvena koza! Kada ponekad poželi iz nje da iskoči u trenutku kad čuje da neko sa prikrivenim ponosom spomene zlatni kavez kao ultimativni argument da je nekom do njih stalo. E pa nije!
četvrtak, 10. studenoga 2016.
Stres nije samo drama u životu, neplaćeni računi ili rokovi, stres je nusprodukt života danas. Stres je i potpuno toksično opterećenje tijela i proizvod je življenja u današnjem svijetu.
utorak, 8. studenoga 2016.
A pogotovo za one koje same sebi znaju napraviti komad odjeće i ne stide se da ga nose iako nema etiketu.
Pepeljugo moja, nije bajka ono što čitaš, nego ono što odlučiš napraviti od života.
nedjelja, 6. studenoga 2016.
Sjetila sam se da sam i ja isto kao dijete mami redovno dovodila mace i kuce sa ulice. Danas u Leonu vidim malu sebe. Imam osjećaj da neće biti pretjerano veliki seronja kad poraste. Šanse su da je na mamu i da će izrasti u osobu koja zna o drugima da brine. Tako sam ponosna!
U nastavku par naših šeprtljavih sličica, nadam se da će vam se svidjeti.
subota, 5. studenoga 2016.
Danas je teško biti žensko. Često lutaju izgubljene između traženja sebe i traženja drugih. Žensko i kad pogriješi, kažu "Mlada je, nezrela". I ja sam jednom bila žensko. Sada znam da sam žena. Znam tačno ko sam i volim sebe. Nemam potrebu nikom da se predstavljam drukčije. Ja sam našla način da volim sve svoje skrivene i tamne dijelove duše. Moja odluka je da svijetu oko sebe dajem samo najbolje od sebe i ukoliko to neko nije u stanju da cijeni, taj neko mi ne treba, i njegovo mišljenje mi ne znaci. Jer nakon sto sam ovoliko puta do sad napisala JA, JA, JA, shvatate da mi je važna ta ljubav između mene i mene.
Znate, moja ideja bloga je bila da pokažem kako žena može i treba da uživa, otud je i naziv bloga, a u jednom prethodnom postu sam čak i objasnila taj moj zamišljeni koncept. Onda sam shvatila da ja uopšte nisam pisala o tome, da najviše inspiraciju nalazim u nekim lošim stvarima i malo sam razočarana u sebe. Shvatam da se i ja stidim iz nekog razloga pokazati kako živim, kako se oblačim, i kako uživam jer smatram to pretenciozno, smatram da bih mogla doživjeti osudu i stid me. Ne želim da ovo bude blog kao i svaki drugi modni blog gdje samo skromne djevojčice pune snova gledaju stvari koje su im nedostižne. Moja želja je da inspirišem žene i one koje to tek trebaju postati.
Želim da im pokažem da one ne moraju ništa! Nikad i nikome! Ne morate nikog trpiti. Izaberite svoj put uvijek. Ne trpite nasilnike, muškarce koji vas varaju, ne trpite uvrede ni prijetnje, ne trpite lažne prijatelje, ne trpite nepravdu.
Vi ste vrijedne. Sve! Svaka ima u sebi nešto vrijedno divljenja i to treba naći. I to treba prva ona zavoliti, a onda će i svi drugi.
Ne tapkajte mučenice po leđima dok pate. Ne hranite njihovo uvjerenje da ako one trpe sve tužne i jadne, da će neko da ih voli zbog toga. Ja vas prva ne volim! Zbog vas danas muškarci žive u uvjerenju da ih svaka žena mora trpiti, da svaku mogu varati, da svaku mogu nepoštivati! Kada sretnu neku koja ne želi da trpi, kažu joj ima koja hoće i onda nastupate vi.
Uvjerenja su vam pogrešna. I vama i tim vašim muškarcima. Niti ti moraš trpiti, niti on ima pravo biti govno!
Budite sretni. Budite sa onima koje vas čine sretnima.
Ako vam kažu da ste grešnica jer uživate bez grižnje savjesti, predložite im da probaju i oni tako griješiti. Garantujem da će im se svidjeti.
Usudite se uživati, usudite se i nagraditi.
Jer vi to najviše zaslužujete.
U nastavku par slika, selfi jer se bolesno volim, slika outfita jer imam pravo i da se pohvalim i slika restorana gdje sebično uživam. Za slike hrane, vina i muzike stvarno nisam imala vremena od prevelikog uživanja bez grama grižnje savjesti. Jer ja to zaslužujem.
srijeda, 2. studenoga 2016.
Prve tri godine nakon razmirica, posjete nisu ni postojale, da bi se prošle godine taj ponovo pojavio u našim životima sa namjerom da izgradi neki odnos sa svojim sinom. Do treće posjete se čekalo opet skoro godinu dana, da bi se ove godine učestalost posjeta popela na nevjerovatnih DVA (u ovoj zagradi ide i numerološko objašnjenje ovog fenomena u vidu 2). Jedan od ta dva puta je bio maloprije. I otud ovaj post.
Odlučih ja luda i glupa započeti temu odgovornosti i evo kajem se sve do sad, a vjerujem da ću se kajati još dugo. Kajem se uz slaganje Lego kockica sa Leonom i čašom vina i eto ideja o čemu da pišem. Posmatram ovaj naš (kad kažem naš mislim Leonov i moj, jer smo mi tim) mikro svemir, razmišljam koliko mi je trebalo do ovoga doći i zahvaljujem Bogu. Da, uz čašu vina, ali Mu na moj način zahvaljujem. Kroz kakve nas je oluje proveo i čime nas je sve nagradio ja Mu se zahvaljujem. Slično kao ove kockice; samo bez ikakvog upustva, ja ,sama, i taj moj smotuljak smo stvorili ovo sve. Bilo je i teško, zna biti teško i sada, ali ne žalim se uopšte jer živimo baš lijepo. Logično to nije razlog da se ja ne borim za Leonova prava. A njegovo pravo je da i taj koji se sa ponosom upisao u njegov rodni list u njegovom odrastanju učestvuje i fizički i finansijski. Ja, koja sam do sad nebrojeno puta dokazano i zrelija i odgovornija, predložim da napravimo neki dogovor oko njegovih obaveza prema Leonu, kao što su redovnije viđanje i alimentacija da bih na to dobila ultimatume, prijetnje advokatima i "stručni elaborat" o nacrtu tog zakona o kojem je riječ sa zaključkom da sam ja dužna njemu dati Leona da ga on (Leonu potpuni stranac koji kupi igračku koju Leon ionako već ima) odvede u drugu državu svako malo i da je on u mogućnosti plaćati samo 100 maraka alimetacije jer on ne radi i da ustvari nemamo nikakvih prava. Jedino pravo ima on da nam zejebe život, što je već jednom i uradio.
A sada ide NAJJAĆI argument. Pazite sad ovo! "Leonu ne treba alimentacija, zar ti misliš da ja ne vidim kako ti živiš na INSTAGRAMU!"
Bilo je to još izrečenih gluposti ali nakon ovih jako je teško bila šta više uzet za ozbiljno. Ja se još nadam i vjerujem da svaki čovjek bar u nekom trenutku u životu doživi neki vid zrelosti. Iskreno se nadam da će taj trenutak doći prije Leonog punoljetstva. Još se i nadam i vjerujem da će on dobit priliku da se opravda kao Leonov otac, a to sada nije. Sve dok je njegov fokus na tome kako meni život otežati, a ne kako Leonu život uljepšati, nepravda je da nosi sa mnom tu titulu roditelja.
Jer ja sam onaj roditelj koji žrtvuje sve, daje sve, ja sam ona koja ima samo njega. I vraga ću dozvoliti da ga bilo šta i bilo ko povrijedi!
U nastavku jedna, kroz filtere provučena, instagramska fotografija. Radni naziv ove fotografije će biti "Drskost da dobro živim"
utorak, 1. studenoga 2016.
Ima li ista opojnije za nas krhki ego nego kad taj neko vaše dijete usporedi sa svojim, pa kaže "ali onaj moj je sve suprotno"? Znam da ćete sada pomisliti da vam to ne prija i kako vi zapravo niste takvi ali budimo iskreni, to nam godi najviše!
E sada smo stigli do faze tri u tom međusobnom baratanju komplimentima. Da, da, imamo i fazu tri.
To je ona faza kad sve gore navedeno pada u vodu! Ili da ta voda pada po vama, ledeno hladna!
Pa kaže" Ti si samo imala SREĆE"?!?!?!?!
Bog ti dao mirno dijete?!?!?!?!?!
Ja sam bila mama koja godinu dana nije smjela sa djetetom ući u tržni centar i proći pored onih autića koji gutaju markice ko ludi! Jer ukoliko Leon ne dobije priliku da na tim dosadnim autima potroši pedeset maraka, on je u stanju da vršiti satima. Kad kažem "vrišti", to nije ono glasnim žicama "vristi", to je vise ono "svakim kubnim centimetrom svoga tijela vrišti"!
Ili ukoliko odlučim da ga odnesem i izađem iz centra osramoćena, u stanju je da se toliko migolji da je to kao da u rukama držiš roj osa!
Ja sam bila mama djeteta zbog kojeg sam hladno razmišljala da se zabijem autom u zid jer je on napade agresije imao svaki put kad ga svežem u dječje sjedište. Bukvalno to mi je jedino preostajalo kao objašnjenje zašto je važno vezati se! Jer nijedno drugo objašnjenje nije moglo da prođe do njegovog mozgića od te užasno iritantne frekvencije koju njegova mala glavica proizvodi.
Ja sam bila mama djeteta od godine i po koje je svojoj pedijatrici robota teškog dvije kile bacio direktno u lice! E tada je naizgled krajnje sramotna situacija postala prekretnica u našim životima. Doktorica je mirno sjela u svoju stolicu, obrisala krv sa svog lica. Daaa, raskrvario joj nos! I staloženo i mirno rekla " Ne bih željela da vas ovaj prijedlog uvrijedi, ali mi imamo ovdje u poliklinici dječjeg psihologa, i ja bih vam predložila da porazgovarate sa njim. Ako će vam biti šta prijatnije i ja bih voljela da sam svoju djecu vodila psihologu kad su bili mali." U tom trenutku sam bila otvorena za sve prijedloge! Da mi je rekla namažite se ptičjim govnima, to bih uradila! Istog trena smo se premjestili u drugu ordinaciju, psiholog je Leona spustio u kutiju sa pijeskom da se zabavi, a mene lijepo ugostio na taj čuveni sramotni kauč. Brzo smo došli na temu da dijete odgajam sama, da sa ocem nemam nikakav kontakt jer se ne slažemo, da ja osjećam krivicu jer Leon odrasta bez oca, da ja popuštam jer želim da mu to nadoknadim i onda zaključak! JA Leonu ništa ne dugujem! JA tuđe greške nisam dužna da ispravljam. JA ulažem vanljudske napore da mu priuštim dom, zaštitu, ljubav. Sve preko onoga sto mu već pružam je privilegija. A privilegije treba zaslužiti. Na privilegijama Leon treba naučit biti zahvalan.
Nakon tog prosvjetljenja ja sam kontrolu nad Leonom, nad domom, nad životom preuzela u roku od tri dana. Taj razgovor sa psihologom je koštao. I to su najbolje potrošene pare u mom životu!
Četvrti dan smo otišli u centar i prošli pored igračaka. Leon se po običaju bacio na pod i derao, a ja sam samo produžila dalje i sjela popiti kafu. Gledala sam ga, a opet u njegovoj perspektivi sam sigurno izgledala daleko. On je plakao, ja sam mirno sjedila i to je trajalo prilično dugo dok sam nije prišao potpuno miran i zagrlio me. I izvinuo se. I NIKAD vise nismo imali taj problem.
Ovog ljeta na moru je iz čista mira na plaži počeo da se najiritantnije krevelji i plaće. Ništa ga nije moglo smiriti i jednostavno nije želio da sluša. Uzela sam ga u ruke, odnijela 15 metara od mene, tu ostavila i mirno rekla da tu može da stoji i plaće. I plakao je! A ja sam opet mirno kiselila nogice. Lamija se već lagano počela od sramote pakovati da ide sa plaze, Česi su me prezrivo gledali, a onda je Leon ušutio i pozvao me da dođem. Tiho je rekao "izvini i želim biti sa vama". Rekla sam mu da prije nego se vrati na plažu, da mora da se zahvali moru jer je tako lijepo, nebu jer je tako plavo, suncu jer sija, Bogu jer nas je ovako nagradio i mami jer nam je sve ovo omogućila.
Sve je to kroz malecke suze izgovorio na glas, a oni Česi koji su me maloprije gledali sa prezirom sada samo sto nisu oduševljeno zapljeskali! A vala i zaslužila sam taj pljesak!
U nekim trenucima odgoja sam sigurno ljudima sa strane izgledala neuravnotežena i luda.
Niko mi nije rekao da one magične odgojne metode koje kruže internetom često ne rade. Da postoje djeca kojima kada kažeš "Ako uradiš stvar A, dobit ćeš stvar B" uvijek imaju neočekivan odgovor. Niko nikad nije rekao da dijete na to kaže "Ne želim stvar B i boli me briga" Ili da će da vam kaže "Ako uradim stvar A želim stvar i B i C i Xtreme D"
Ali Leon je od jednog ekstremnog djeteta koje je bilo u stanju da ti odgrize nos i pljune ti ga u lice stvarno postao dijete kao iz reklame kojeg svi vole. Tačno je da on i sada sa vremena na vrijeme gura te svoje granice ali ja sam uvijek tu da gurnem nazad.
Jer ja nemam muškarca sa kojim mogu podijeliti uloge dobar policajac-los policajac. Moj svaki dan od jutra do 8 sati uvečer kada Leon ide da spava je balansiranje između zlikovca i heroja, između oca i mame, između discipline i maženja. I sve je to dozvoljeno do vremena kad u krevetu svaku noc postajem njegov super junak koji otjera babaroge i SVAKU noc kaže istu rečenicu "Laku noc i volim te najviše na svijetu"
nedjelja, 30. listopada 2016.
petak, 28. listopada 2016.
Odakle da ovo započnem i sa koje strane ovaj traljavo upakirani paket fekalija krenem da otvaram a da se sva ne zamažem?
Od početka stvarno nemam volje, a ni dovoljno slova da to sve stane u kratak ali skladan post. Al evo ovako ćemo, od onog trenutka kad se poželiš lupiti dlanom po sred čela.
Vrijeme: popodnevna kafica.
Lokacija: mjesto u gradu gdje je poželjno biti viđen.
Povod za okupljanje: meni inače nikad nije jasan sem mog motiva da se vidim sa prijateljem koji mi znaci, a sa kojim godinama imam sve manje prilika da se srećem. A da bih srela nekog ko mi je važan, desilo se da moram sjediti i sa ljudima za koje jednostavno nemam pretjerano puno razumijevanja. Moje mišljenje o tim ljudima bi mogao postati posve novi post. "Mogao" kada bi me zanimali, a ne zanimaju.
U sred razgovora, jedna osoba iz tog društva, duboko zagledana u moje lice, kaže: "Pa i nisi ružna kao sto ta i ta kaže. Bas si lijepa."
Ja paralizirana, na prvi sekund nisam čak ni sigurna u kojem svijetu i u kojoj dimenziji se nalazim ali znam da ni jedno ni drugo nije mjesto gdje osjećam da pripadam. U trećoj sekundi uspijem da duboko udahnem i teško trepnem... Da li je ovo stvarno? Još uvijek sam tu.
Već u petoj sekundi krenem da se crvenim, osjećam kako mi vrućina navire u obraze i shvatam da me preplavlja nelagoda i sram. U glavi mi se vrti pitanje zašto je mene sram kada je to tuđa sramota?Nastupa brejnstorm. Ovo je znaci taj čuveni transfer blama. Munjevito razmišljam da li da kažem hvala? Osobi koje je suptilno otracala drugu osobu koja nije tu, i slučajno mi dala do znanja da je bliskoj prošlosti sa tom osobom tracala i mene?
Pa ne mogu izustiti obično "hvala" čak ni iz pristojnosti.
I dalje šutim skamenjena.
Pokušavam naći odgovor. Kako da ja sada objasnim nekome da meni najmanje znaci jesam li lijepa ili ružna? Ja ne živim u tom svijetu. U mom svijetu razliku čine emocije. Jesam li sretna ili nisam, koliko sam zadovoljna ili sam nečega željna, da li sam ispunjena, šta mi nedostaje, kojim putevima do toga doći. Kako takvoj osobi objasniti da ja u svakome i svačemu prvo pokušam vidjeti nešto lijepo? Znam, znam da je svima muka od tog optimizma, ali ja sam se toliko napatila u životu da odbijam svijet gledati ikako drukčije sem okupanog suncem kroz divne filtere, objektive i sa fokusom koji je samo na lijepoti.
Nisam odgovorila nista. Čak ni sada nemam odgovor. Sada sam samo uvrijeđena sto je neko i pomislio da mi nešto važno predstavlja biti ružna ili biti lijepa. Iskreno vjerujem da godine koje prolaze, iskustva i iskušenja koja sam prošla i prolazim, greške koje sam pravila i pravim, majčinstvo koje sam doživjela, sve to daje mom duhu posebnu dubinu kojom se ponosim. Zato me površnost vrijeđa. Vrijeđa me jednako i "ružna si" i "lijepa si" ako misliš da je to jedino sto imam.
četvrtak, 27. listopada 2016.
Čitajući jutros intervju doktorice Danice Grujičić iz Srbije nisam mogla a da ne promislim malo o našem zdravstvenom sistemu.
Svjedoci smo da nam obrazovani mladi odlaze iz države, mladi koji su već u nekim oblastima specijalisti, oni kojima će ta obečana Njemačka omogućiti svo znanje kojeg budu željni i za to sto znaju bit će u tuđoj zemlji cijenjeni. I neka! Vi ne dugujete ništa ovoj trenutnoj državi!
Ostaje nam šačica dobrih doktora koji ili su pred penzijom ili su već penzionirani i one horde doktora koji ili su nestručni, ili nezainteresirani, letargični, ili su željni znanja ali im ovdje nije omogućeno usavršavanje ili su kombinacije svega nabrojanog.
Pitate li se nekad ko će da vas liječi kada vam se zlo prišunja? Ili još strašnije ko će nam liječiti djecu?
Prije vise od pola godine sam prestala pisati blog bas zbog narušenog zdravlja. Mjesecima sam išla od doktora do doktora da mi neko postavi dijagnozu ali i nakon svih mogučih nalaza koji su se mogli izvaditi od naše Kantonalne bolnice, dvije privatne klinike pa do Tešnja, ja sam i dan danas bez te dijagnoze.
Jedino stručno objašnjenje je da moj imuni sistem iz nekog razloga s vremena na vrijeme napada mene, tačnije neke moje organe, a najgore je kad ne znaš zašto. Svaki dan bar jednom pomisliš "šta ako su nešto predvidjeli", "šta ako do vremena kad shvate sve mi je bude kasno".
Ubrzo sam shvatila da od takvih misli svi simptomi su se samo pojačavali i meni je bilo sve gore.
Tada sam odlučila sa preuzmem kontrolu nad svojim mislima. Nije bilo lako i to je bio dugotrajan proces. U svemu tome mi je najviše pomogla jedna divna žena! Ona je Adela Mahmutović i vjerovatno ste čuli za nju ili ste čitali o njenoj borbi. Njoj se ono zlo, sa početka o kojem sam pisala, prišunjalo i zamislite ona mu se suprotstavila oči u oči. I ne trepeče, smije mu se i prkosi! Tada je zlo dovelo i još tri nova pojačanja i opet Adela i ne trepče. Samo se smije i vibrira najpozitivnijom energijom koju sam osjetila, toliko snažnom da je zarazna!
Zamislite, meni je pomogla staviti misli pod kontrolu osoba kojoj sam ja možda trebala pomoći.
Kada sam savladala svoje misli, svi simptomi su se povukli. Dešavaju se dani kada izgubim kontrolu nad njima, ali sada znam kako da ih savladam i svaki put je sve lakše.
Poznajem mnogo mladih žena koje muče muke sa poremećajem štitne žlijezde. Voljela bih da u komentarima podijelite svoja iskustva. Žena je vjekovima unazad naučena da mora da trpi. Stres nam se utisnuo u gene. A to nije fer.
Žensko tijelo je čudesna mašina. Stvaramo novi život od tačke! Moramo mu biti zahvalni svaki dan.
Čak i kada nam se čini da nas izdaje...
srijeda, 26. listopada 2016.
Za tebe koja o svemu i svačemu ima ružno mišljenje i ne libi se iznositi ga po višesatnim kaficama u frizerskim salonima, ali to mišljenje NIKAD ne iznosiš onome o kome imaš takvo mišljenje.
Za tebe koja mrzi sve sto ovom zemljom hoda i misli da je taj stav totalno "fešn".
I za tebe koja vjeruje da su svi koji nešto imaju krivi za to sto ti nemaš.
I za tebe koja ima životne snage ljubit sve to sto pljuješ i sve su "cice" i "mace" dok ti leđa ne okrenu.
Eh za vas imam nešto da predložim. Operite mami sudove! Nešto skuhajte. Pročitajte knjigu! Prošetajte! Pohvalite nekog u njegovom odsustvu. Budite osoba u čijem društvu je neprijatno nekog tračati! Pa makar zbog toga bile nepoželjne u nekom društvu. Činjenica je da je to društvo nepoželjno za vas!
Malo sam vas zeznula zar ne? Ipak ovo nije fashion blog. A možda i jest... Zar biti "fashion" ne znaci biti kul? Zar kul nije biti neopterećen? Biti vjeran prijatelj? Biti iskren UVIJEK? Produktivan i kreativan? Biti drukčiji?
Biti zla i luda je takooooo 2000 -ta.... A to vise nije FEŠN! Probudite se!
P.S.
Šalim se, šalim se. Naravno da znam da se nećete probuditi nakon nečeg sto napišem. Teško je takve navesti na prosvjetljenje. Meni je dovoljno ako se prepoznate i trznete.
srijeda, 3. veljače 2016.
četvrtak, 28. siječnja 2016.
Energiju koju bi trebale koristiti da učinimo svijet ljepšim mjestom trošimo na međusobno rivalstvo.
Mediji, magazini, emisije i društvene mreže konstantno nas bombarduju slikama na kojima se veliča nerealno žensko tijelo. Sve nam danas šalje poruku da nikad nismo dovoljno dobre. To stvara nesigurnost, iz nesigurnosti se rađa ljubomora, iz ljubomore rivalstvo.
A nema prljavijeg rata od onog između dvije žene. Onoliko koliko su žene kreativne i produktivne u životu, toliko su kreativne i destruktivne u ratu. U nedostatku fizičke snage i hrabrosti pribjegavaju niskim udarcima i smicalicama kakve ne bi ni u ludilu pale na pamet muškarcu! Dobro, izuzetak od pravila je "tetka" muškarac koji je jednako kreativan u izmišljanju priča o svom neprijatelju, bas kao i žena.
Ja sam rano, kao tinejdžerica, postala svjesna destruktivne snage ljubomore. Prvo sam bila žrtva sopstvene ljubomore kada me taj negativan osjećaj u jednom trenutku potpuno paralizirao! Bilo mi je teško shvatiti kako moji roditelji žive tako skromno a zaslužuju više, vjerovala sam da je sve sto nam se dešava nepravda i, priznajem, zavidila sam onima koji imaju više. Tek sad shvatam da sam najslađe godine srednje škole protračila u tim svojim besmislenim ciklusima od depresije do bijesa. Onog trena kad sam shvatila da mi život ništa ne duguje, oslobodila sam se! Ako nešto želim za to treba da se i borim. I borila sam se. I sve sto sam ikad željela sebi sam stvorila, odlučna da nikad više neću dozvoliti da me ljubomora opet zarobi.
Ali tad sam postala opet njena žrtva.
Onog trena kada sam ja postala predmet nečije ljubomore iskusila sam ponovo njenu destruktivnu snagu. U prvi mah sam poželjela da se odbranim i suprostavim, a onda sam se sjetila tog perioda kad sam i ja bila na tom mjestu i shvatila sam da je toj ženi koja je ljubomorna jednako teško, ako ne i teže nego meni. Možda sam ja čula po koji maliciozan komentar i trač o sebi koji je potekao od te žene ili osjetila posljedice neke smicalice, ali sam se prisjetila koji je haos u toj glavi jer sam ga i ja jednom osjetila. To je osjećaj koji te neumoljivo melje i ruši svaku naznaku samopuzdanja koje pokušaš da izgradiš. Možda ti naglas komentarišeš nečiju sliku, "Ružna je i debela je", ali ja znam da si taj komentar čula možda dan ranije, možda i jutros kada si se pogledala u ogledalo, taj zli glasić u glavi koji te stalno dovodi u pitanje da li si dovoljno dobra?
Taj osjećaj rezultira nemogučnošću da uvidiš koliko si sretan jer si zdrav i bogat jer te neko voli i nekog voliš.
Ljubomora je totalna i konstantna paraliza osjećaja zadovoljstva.
I ne smatram neprijateljem nekoga ko je, na kraju krajeva, samo sam sebi neprijatelj. Osjećam i dio krivice sto je bilo koja moja gesta ijednu ženu dovela u to stanje.
Ja NIKAD vise!
Ja biram da se lijepim i zgodnim ženama divim, da slabije osnažim i snažnije pratim!
subota, 23. siječnja 2016.
Danas nečemo puno pisati. Danas imam samo JEDAN savjet kako dijete naučiti da skija. Skijanje učinite ZABAVNIM!
četvrtak, 21. siječnja 2016.
Ovaj post neće biti, kao do sad, priča koja se u nekoj rečenici tiče svake žene. Ovaj post će biti samo moja priča. Znate, ja sam samo jednom u životu voljela. I nije me stid to reći pred svima. Čak me nije stid priznati da sam možda u izboru pogriješila. A opet, kad je srce znalo izabrat? Dobro, možda ne bira najpametnije, al` i sada se pitam da li srce bira najiskrenije? Čak i kad te ta ljubav, u kojoj te srce zarobi, često slomi i do kosti zaboli, da li je to ONA PRAVA?
Prije par godina sam upoznala jednu nanu. Mislim da nikad nisam upoznala stvorenje koje odiše sa više mira nego ta divna nana. Nana ima i didu koji je i nakon skoro 50 godina braka gleda očima punim ljubavi. Iz djetinje radoznalosti sam je pitala koja je magična formula tako sretnog braka. Nasmijala se mojoj naivnosti, kratko se zamislila i puna neke teske sjete tiho rekla: "Biraj onog koji voli tebe, a ne onog kojeg voliš ti..." Gledala je par sekundi u tačku na stolu ispred sebe, ramena slegnutih kao da se sav teret ovog svijeta spustio na ta stara leđa, činilo mi se da tih par sekundi nije ni disala. Onda je dignula glavu, udahnula snažno, u isto vrijeme razvukla onaj mili osmjeh i dodala: "I sa mužem uvijek spavaj ispod jednog jorgana koliko god ljuta bila!"
Tek sad, godinama poslije, sam uvjerena da je ta divna nana voljela nekog prije ovog života kojeg živi. I sigurna sam da je voljela nesretno ili zabranjeno. I koliko god me usrećuje činjenica da poslije oblaka uvijek dođe sunce, utoliko me rastužuje istina da su mnoge velike ljubavi nesretne.
Ja sam na ovom istom mjestu, gdje sam sad, dočekala i ispratila najveću ljubav svog života. Osjetila najveću sreću i očaj bez kraja i evo opet sam tu.
Sad kad sam godinu starija, opet se vraćam na to isto mjesto, da oživim najljepše uspomene, da crpim snagu iz očaja i shvatam da su mi jednako vrijedne i loše i dobre godine te moje ljubavi. I vratit ću se svakog dvadeset prvog januara da se prisjetim svega što me učinilo osobom kakva sam danas.
A ta osoba vjeruje u ljubav i poslije smrti! ZAUVIJEK!
srijeda, 20. siječnja 2016.
Pitam se da li je moguće te dvije ličnosti razdvojiti ili se mogu pomiriti?
Ja razumijem zašto mame često osjećaju da su ispod prosjeka kada se nađu na "tržištu veza i izlazaka". Samohrane majke su zaista stigmatizirane u pojedinim društvenim krugovima.
Da li zbog nesigurnosti zbog tog stomačića i strija koje su ostale poslije trudnoće, ili zbog drame koje su prošle sa bivšim, brige da se neće snaći djecom, ili možda zbog loših finansija, samohrane mame bivaju zarobljene u negativnom razmišljanju koje ih samo sprječava u pronalaženju muškarca kakvog zaslužuju.
Evo jedne tajne drage moje: Prema Elliot Scottu, dating coach-u, 97% muške interakcije sa ženama pokreću upravo muški strahovi!
To znači da su i muškarci jednako nesigurni kao i žene kada su u pitanju veze.Muškarci usko povezuju svoj uspjeh i ego sa činjenicom da li mogu osvojiti kvalitetnu ženu. Kada muškarac ne uspije osvojiti takvu ženu, on preispituje vlastitu vrijednost.
Samohrane mame koje preuzimaju odgovornost za svoju porodicu, koje su fantastične mame i pored svega toga uspijevaju u životu su nevjerojatno poželjne kod uspješnih muškaraca!
Istina je da živimo u kulturi gdje se uspjeh definira kroz izgled, ali također su na cijeni neke kvalitete koje su tipične samo za samohrane mame. Samohrana mama iz prve ruke zna šta je odgovornost. One znaju šta je prava ljubav i osjetile su emocionalnu vezu kakvu djevojke i žene bez djece još uvijek nisu. Samohrana mama je strpljiva, razumna, vrijedna povjerenja, odana i nesebična. Želi bolje za sebe i za sve druge koji se nalaze oko nje. Pažljiva je, osjećajna, brižna, puna ljubavi, snažna i cilj joj je konstantno poboljšanje. Samohrana majka ima smisao u svom životu. To su sve kvalitete koje pravi muškarci traže.
Uspješni muškarci ne žele žene koje lutaju, izlaze svaku noć, piju previše, koje nemaju kontrolu i koje su nepredvidive. Muškarci vole žene koje su snažne, stabilne i ženstvene- sve osobine jedne uspješne samohrane mame.Na kraju krajeva, šta je iskreno ženstvenije od majčinstva?