Mama ti si moj otac!

utorak, 18. travnja 2017.

Opisani događaj u ovoj priči se desio u jednom od prvih sunčanih dana ovog proljeća. Trideset dana koračanja i nakon svakog koraka osvrtanje i gledanje šire slike mi je bilo potrebno da povratim narušeni mir u utrobi.  
To je jedna disciplina koju jednostavno savladaš kada prođeš svašta, a ostaneš bez dijagnoze F. 
Prije malo vise od četiri godine, mlada mama, bez igdje ikog, iznenada lišena sigurnosti i razapeta po svim naslovnicama "bljuc" novina  je uletila psihologu i sa vrata povikala "pomozite mi, ja ću da poludim". Trebalo mi je od tada četiri i po godine koracanja da shvatim da sve sto mi se tada dešavalo nije kraj svijeta. Prođe vrijeme, okreneš se, i kreneš dalje. Uvijek ima dalje. 
Poučena starim iskustvom odlučila sam i događaj koji sam spomenula u početku da pustim da dobije oblike, boju i širinu. Ja te svoje bolove nekako nahranim, naviknem na svoju ruku, pripitomim kao da su male zvijeri. Na kraju ih crtam slovima i tada nastanu moji najčitaniji tekstovi.
Sunčano je podne. Izašli smo ispred zgrade Leon, nas psić i ja. Leona uvijek puštam da se odvoji od mene i ode sa svojim vršnjacima. Nikad se ne miješam u njihove odnose. Mene je u obilazak svake bandere u okrugu zgrade proveo naš pas. Mora se znati ko je glavna zvjerka od dvije kile u kraju. 
Nakon samo par minuta prilazi mi Leon i ozbiljnim ali čvrstim tonom mi govori da želi da ide kući. Pitam ga šta je bilo, a on mi odgovara da više neće da druži sa Dinom (ime je promjenjeno radi zaštite identiteta tog dječaka). 
Ko god poznaje Leona zna da je čitava drama kada predvečer treba da uđe u stan. On bi najradije da živi na livadi. Iako je djelovao smireno probudilo mi je sumnju. 
Ušli smo u kuću i poželio je da slaže svoje Lego kockice pored mene. Dozvolila sam da ih donese i razbaca po cijeloj sobi. 
Znala sam da se nešto sprema ali ovo me je zateklo nespremnu. 
Nakon par minuta moje šutnje a njegovog slaganja kockica počinje razgovor. 
"Mama ko je tvoj otac?"
Sada znam šta se sprema.
"Moj otac je Dido"
"Ko je moj otac?"
-"Leone pa znaš ko je tvoj otac"
"Andrej jel?
-"Naravno"
-"Leone da li te to neko napolju pitao ko ti je je otac?"
"Dino mi je rekao da nemam oca."
-"I šta si mu na to odgovorio?"
Tišina. I dalje slaže svoj Lego.
"Mama tvoj otac je bolji."
Osjećam da me nečije ruke stežu oko vrata. Udišem zadnji udah i govorim "Moj otac, a tvoj Dido, tebe voli najviše na svijetu, vise nego mene, tako da ću ja rado sa tobom dijeliti njegovu ljubav, može?"
-"Aham." Izgovara u bradu i dalje zadubljen u svoju Lego kreaciju. 
Ja sjedim i osjećam kako iznutra umirem. 
I dalje se borim za dah. 
"Mama?" tišinu prekida on i prvi put u ovom razgovoru podiže pogled sa kockica i gleda me u oči. 
-"Ti si moj otac!" 
Udišem dah , izdišem rijeku suza istovremeno. Nisam više ni sigurna šta sve osjećam. Znam da sam ponosna na tog malog čovječuljka ispred mene na koji način on slaže te kockice u svojoj glavi. I vise ne govorim o Legu. Nego o onima kockama koje nam je sudbina bacila jer se nigdje drugo ne uklapaju. Uzimam ga u zagrljaj i plačem i smijem se u isto vrijeme. 
Moj mali budući inženjer velikih misli a još većih dijela ponavlja glasnije "Ti si moj otac", još sigurnije "Ti si MOJ otac" još radosnije... i ljubi me po obrazima vlažnim od suza. 
Zna on već od ranije da je normalno da mama zaplače od sreće. 
Zato mu i jest normalno tako malom da iskazuje svoja osjećanja. 
Znam da da će se ovaj razgovor ponavljati ponovo i ponovo i da će biti dodatnih pitanja. 
Sada shvaćam da dijelim dom sa jednim malim ali duboko svijesnim bićem i to mi daje nadu da će razgovori na kraju biti mnogo lakši. 
Za sve mame koje su u situaciji kao ja imam važne savjete. Pripremite se. Stvarno se pripremite na ovaj razgovor jer će vas izbiti iz cipela. 
Govorite samo istinu jer ti mali mozgići ništa osim istine ne zaslužuju. 
Te razgovore obavezno vodite obavijeni u dekicama od ljubavi.
Nikada ne govorite loše protiv oca, jer obična istina "da je otišao jer nije spreman" dovoljan je teret za ta mala leđa. 
Obavezno mu objasnite da nije njegova krivica.

I najvažnije dajte im do znanja da ste vi tu i da ćete uvijek biti. Pokažite im kako ih volite kompletno i bezuslovno. Okružite svoje dijete i sebe samo ljudima koji vas vole. Oprostite. Budite kompletno sretni. Ništa manje od toga ne zaslužujete. 
Volite.
Objavu dijeli Jasmina Skender (@jasminaskender)

Djecu treba tući!

subota, 1. travnja 2017.

Već dugo skupljam hrabrost i razmišljam da napišem ovakav tekst. Jesam li privukla vašu pažnju? Za one koji već drže telefon u ruci i biraju broj socijalne službe, provjerite datum. Prvi april je! ZA ove druge koji su se iz topa složili sa naslovom, ovo je tekst za vas!

Prije svega da razjasnimo, JA NISAM SAVRŠENA MAMA I JA NEMAM SAVRŠENO DIJETE!
Svi koji me prate od ranije primjećuju da ja roditeljstvu pristupam kao prilici da učim zajedno sa djetetom i da radim na tome da postajem bolja verzija sebe. Metode u odgoju koje trenutno koristim su  isključivo primjer. Dajem Leonu primjer kako treba da se ponaša i moja očekivanja su jasna. Probala sam kazne, probala sam potkupljivanja i nagrade i odmah da znate odbilo mi se o glavu.
Neka iskustva o tome možete pročitati u ovom tekstu Sve sto ste pročitale o roditeljstvu ne pali!
prije par dana sam malo pametovala na tviteru u vezi fizičkog kažnjavanja djece.

Jutros sam dobila priliku da svoje teorije testiram na primjeru i bila sam upravu! Naime jutros je Leon iz nekog razloga imao takav napad bijesa da mi je najiskrenije palo na pamet da ga šljapnem po guzici! U tom momentu mi je palo na pamet sve što sam samo par dana prije pisala i zastala sam. Leon je šutao po sobi sve svoje igračke za koje sam ja krvavo zarađivala da mu kupim, uplakan, slinav i bijesan. Posmatrala sam. Uložila sam svu svoju energiju da osvijestim taj trenutak, da isključim svoju emociju koju je izazvalo to njegovo ponašanje i osjetila sam njega. Taj njegov bučkuriš od emocija koji je u tom trenutku bio previše za njega. Znala sam da je njemu iz nekog razloga teže nego meni. Razgovarala sam mirno, pokušavala da ga saslušam takvog mucavog, plačnog i nerazgovjetnog. Govorila sam mirno, marljivo slušala i on se polako smirio. Nisam dozvolila da me jedno dijete povuče niz rijeku tog ludila nego sam zauzela poziciju da sam ja tu da mu pomognem da to ludilo od emocija savlada.
Sada da vas pitam. Koga vi poštujete? Da li više poštujete osobu koja vam namjerno nanosi fizičku bol ili poštujete osobu koja je u stanju da vas vodi u trenucima kada vas obuzmu emocije?
Ja poštujem nekog ko je racionalan i dovoljno emocionalno zreo da ostvari povezanost i komunikaciju sa mnom u trenucima kada mi je stvarno teško.
Bojim se ljudi koji su u stanju da me fizički povrijede. NE BRKAJTE STRAH I POŠTOVANJE NIKADA!
Ako slučajno brkate ove pojmove, imamo problem. Meni je to duboko uznemirujuće. Ako mislite da vaša djeca jedino mogu naučiti lekcije o poštovanju kroz batine, onda morate dobro da sagledate vaše ideje o ljubavi prema sebi, samopoštovanju i vrijednosti.




Ako želite da vaše dijete bolje podnosi stres, pokažite mu kako! Primjerom!
Napadi bijesa su manifestacija neke velike emocije koju dijete nije u stanju da svari i na taj način pokušava da je pokaže. Pokazivanje emocija je uredu! Svi koji su nas učili da nije uredu pokazati emocije od nas su napravili emotivne invalide.
Ne trebate vi prekinuti manifestaciju neke emocije kod dijeta nego trebate shvatiti emociju.

E sad ako još niste odustali od čitanja i govorite sebi "I ja sam dobijala batine kao mala pa sam ispala okej", da znate i ja sam. Odgovorite iskreno sada. Jeste li stvarno okej?
Da li imate anksioznost, socijalnu anksioznost, poremećaje u ishrani (uključuje prejedanje), teško ispoljavate emocije, imate li ili ste imali disfunkcionalne veze, jeste li imali poremećaje u učenju, jeste li imali puno partnera? Lista poremećaja u ponašanju ide u nedogled i sve je povezano sa fizičkim ili psihičkim traumama iz djetinjstva. Da budemo iskreni svi mi imamo nešto. Ja imam lepezu stanja jer i ja sam dobijala batine i nisam ispala kako treba! Zato roditeljstvo koristim da ispravim i svoje pogrešne uzorke u ponašanju.




Ali stvarno je jezivo. I u čemu je razlika? Djeca su samo mali ljudi. Mali ljudi kojima treba vodstvo. Da li želite da vaše sin odraste u osobu koja udara svoju ženu da bi pridobio poštovanje?
Ili želite da vašoj kćeri bude normalno da je udara neko ko treba da je voli?
Nadam se da ne! I nadam se da osuđujete takve ljude.

I za kraj da znate ako vam je teško izaći na kraj sa djecom ja vas ne osuđujem. Ja vas razumijem!
 JA VAS STVARNO RAZUMIJEM!
Ako mislite da ja nisam Leona pljusnula po guzi nijednom u životu, griješite. Jesam i kajem se. Dozvolila sam jednom ili dva puta da me mali čovječuljak izbije iz kolosjeka i to smatram ličnim porazom.
Ja biram da radim na sebi i na njemu svaki dan. Priznajemo svoje greške jer to rade odgovorni ljudi. Učimo stalno i napredujemo jer to rade uspješni. Osviještavamo trenutke i emocije jer to rade emocionalno zreli ljudi. Takve primjere postavljam svaki dan. Tako Leona odgajam.






Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)

 
BLOGGER TEMPLATE BY DESIGNER BLOGS