Nedelja jedne mame

nedjelja, 30. listopada 2016.

Znate, biti samohrana mama je inače težak posao. Znam da svi o tome govore i sve ih nazivaju lavicama, ali da li stvarno znate? Ne bih sada da ikome objašnjavam kako je jezivo sama boriti se sa temperaturom kod djeteta tri sata poslije ponoći, niti koliko je teško naći ravnotežu između biti mama i biti žena, ili biti mama i biti posvećena poslu, koliko je svega nekad jednostavno previše, to ću sve ostaviti za neki drugi put. Sada želim samo da vam objasnim da su samohranim majkama nedelje teške podjednako kao sve što sam nabrojala. Dan kada sve druge porodice imaju zajedničke ručkove, kada djeca provode vrijeme sa oba roditelja, sa bratom, sestrom, ta toplina koju će ponijeti iz kuće i jednog dana održavati je u svojoj. Nedelja je dan kada svaka samohrana majka može ugraditi jednu od dvije stvari. Da li da preispituje svoj izbor i razmišlja o tome šta ne može da priušti ili da nedelju učini na svoj način ispunjenom i magičnom. Ja se trudim da biram ovo drugo uvijek! Zahvaljujem se Bogu jer Leon ima jednu fantastičnu tetku koja u ključnim trenucima vrijedi kao tri oca! I tetka je jako zgodna, vidjet ćete na slici dole. Lamija hvala ti što nas trpiš! Danas sam se zahvaljivala čak i nebu jer je bilo posebno lijepo!  

Hedonissima PREPORUKA: Sunnyland Trebević Mjesto za zabavu i porodicu. Danas smo bili prvi put i ići ćemo ponovo definitivno. Divan pogled i normalne cijene. Restoran u kojem sam bila je
 P R E D I V A N! 
Moderne je arhitekture, preovladava skandinavski stil sto ja lično volim, U donjem nivou pored kafea postoji i dječja igraonica koja ima toliko raznovrsnog sadržaja da sam pala u iskušenje da i ja uđem sa Leonom. Bolje da vam ne pričam koliko ga je bilo teško iz nje izvuči! 
Vožnja rolerkosterom je zabavna ali je red toliko dugačak, da sam kojim slučajem slijedeću vožnju dobila besplatno, hladno bih je odbila.
Danas je bilo toliko ljudi da je suludo za očekivati neku pretjeranu uslužnost osoblja, tako da je to oprošteno i planiramo doći još jednom radnim danom da baš uživamo u svemu. Jedino veliki minus ide jer je psima ulaz zabranjen. A mi poveli i Shabija... Drugi minus (koji je još uvijek na preispitivanju) ide jer nigdje nisam vidjela putokaz ili tablu i u jednom trenutku sam bila potpuno izgubljena. Jednim putem sa došla a drugim se vratila i nijedan nije dobar što,opet, nije njihova greška. Ovaj minus nije validan jer je vrlo moguće da se ja jednostavno loše snalazim po Trebeviću.
Ukupan dojam: Mjesto koje ne smijete propustiti!







Ružna sam i debela.

petak, 28. listopada 2016.


Odakle da ovo započnem i sa koje strane ovaj traljavo upakirani paket fekalija krenem da otvaram a da se sva ne zamažem?
Od početka stvarno nemam volje, a ni dovoljno slova da to sve stane u kratak ali skladan post. Al evo ovako ćemo, od onog trenutka kad se poželiš lupiti dlanom po sred čela.
Vrijeme: popodnevna kafica.
Lokacija: mjesto u gradu gdje je poželjno biti viđen.
Povod za okupljanje: meni inače nikad nije jasan sem mog motiva da se vidim sa prijateljem koji mi znaci, a sa kojim godinama imam sve manje prilika da se srećem. A da bih srela nekog ko mi je važan, desilo se da moram sjediti i sa ljudima za koje jednostavno nemam pretjerano puno razumijevanja. Moje mišljenje o tim ljudima bi mogao postati posve novi post. "Mogao" kada bi me zanimali, a ne zanimaju.
U sred razgovora, jedna osoba iz tog društva, duboko zagledana u moje lice, kaže: "Pa i nisi ružna kao sto ta i ta kaže. Bas si lijepa."
Ja paralizirana, na prvi sekund nisam čak ni sigurna u kojem svijetu i u kojoj dimenziji se nalazim ali znam da ni jedno ni drugo nije mjesto gdje osjećam da pripadam. U trećoj sekundi uspijem da duboko udahnem i teško trepnem... Da li je ovo stvarno? Još uvijek sam tu.
Već u petoj sekundi krenem da se crvenim, osjećam kako mi vrućina navire u obraze i shvatam da me preplavlja nelagoda i sram. U glavi mi se vrti pitanje zašto je mene sram kada je to tuđa sramota?Nastupa brejnstorm. Ovo je znaci taj čuveni transfer blama. Munjevito razmišljam da li da kažem hvala? Osobi koje je suptilno otracala drugu osobu koja nije tu, i slučajno mi dala do znanja da je bliskoj prošlosti sa tom osobom tracala i mene?
Pa ne mogu izustiti obično "hvala" čak ni iz pristojnosti.
I dalje šutim skamenjena.
Pokušavam naći odgovor. Kako da ja sada objasnim nekome da meni najmanje znaci jesam li lijepa ili ružna? Ja ne živim u tom svijetu. U mom svijetu razliku čine emocije. Jesam li sretna ili nisam, koliko sam zadovoljna ili sam nečega željna, da li sam ispunjena, šta mi nedostaje, kojim putevima do toga doći. Kako takvoj osobi objasniti da ja u svakome i svačemu prvo pokušam vidjeti nešto lijepo? Znam, znam da je svima muka od tog optimizma, ali ja sam se toliko napatila u životu da odbijam svijet gledati ikako drukčije sem okupanog suncem kroz divne filtere, objektive i sa fokusom koji je samo na lijepoti.
Nisam odgovorila nista. Čak ni sada nemam odgovor. Sada sam samo uvrijeđena sto je neko i pomislio da mi nešto važno predstavlja biti ružna ili biti lijepa. Iskreno vjerujem da godine koje prolaze, iskustva i iskušenja koja sam prošla i prolazim, greške koje sam pravila i pravim, majčinstvo koje sam doživjela, sve to daje mom duhu posebnu dubinu kojom se ponosim. Zato me površnost vrijeđa. Vrijeđa me jednako i "ružna si" i "lijepa si" ako misliš da je to jedino sto imam.



Zdravlje bez misli ili misli bez zdravlja?

četvrtak, 27. listopada 2016.



Čitajući jutros intervju doktorice Danice Grujičić iz Srbije nisam mogla a da ne promislim malo o našem zdravstvenom sistemu.
Svjedoci smo da nam obrazovani mladi odlaze iz države, mladi koji su već u nekim oblastima specijalisti, oni kojima će ta obečana Njemačka omogućiti svo znanje kojeg budu željni i za to sto znaju bit će u tuđoj zemlji cijenjeni. I neka! Vi ne dugujete ništa ovoj trenutnoj državi!
Ostaje nam šačica dobrih doktora koji ili su pred penzijom ili su već penzionirani i one horde doktora koji ili su nestručni, ili nezainteresirani, letargični, ili su željni znanja ali im ovdje nije omogućeno usavršavanje ili su kombinacije svega nabrojanog.
Pitate li se nekad ko će da vas liječi kada vam se zlo prišunja? Ili još strašnije ko će nam liječiti djecu?

Prije vise od pola godine sam prestala pisati blog bas zbog narušenog zdravlja. Mjesecima sam išla od doktora do doktora da mi neko postavi dijagnozu ali i nakon svih mogučih nalaza koji su se mogli izvaditi od naše Kantonalne bolnice, dvije privatne klinike pa do Tešnja, ja sam i dan danas bez te dijagnoze.
Jedino stručno objašnjenje je da moj imuni sistem iz nekog razloga s vremena na vrijeme napada mene, tačnije neke moje organe, a najgore je kad ne znaš zašto. Svaki dan bar jednom pomisliš "šta ako su nešto predvidjeli", "šta ako do vremena kad shvate sve mi je bude kasno".
Ubrzo sam shvatila da od takvih misli svi simptomi su se samo pojačavali i meni je bilo sve gore.
Tada sam odlučila sa preuzmem kontrolu nad svojim mislima. Nije bilo lako i to je bio dugotrajan proces. U svemu tome mi je najviše pomogla jedna divna žena! Ona je Adela Mahmutović i vjerovatno ste čuli za nju ili ste čitali o njenoj borbi. Njoj se ono zlo, sa početka o kojem sam pisala, prišunjalo i zamislite ona mu se suprotstavila oči u oči. I ne trepeče, smije mu se i prkosi! Tada je zlo dovelo i još tri nova pojačanja i opet Adela i ne trepče. Samo se smije i vibrira najpozitivnijom energijom koju sam osjetila, toliko snažnom da je zarazna!
Zamislite, meni je pomogla staviti misli pod kontrolu osoba kojoj sam ja možda trebala pomoći.
Kada sam savladala svoje misli, svi simptomi su se povukli. Dešavaju se dani kada izgubim kontrolu nad njima, ali sada znam kako da ih savladam i svaki put je sve lakše.
Poznajem mnogo mladih žena koje muče muke sa poremećajem štitne žlijezde. Voljela bih da u komentarima podijelite svoja iskustva. Žena je vjekovima unazad naučena da mora da trpi. Stres nam se utisnuo u gene. A to nije fer.
Žensko tijelo je čudesna mašina. Stvaramo novi život od tačke! Moramo mu biti zahvalni svaki dan.
Čak i kada nam se čini da nas izdaje...



"Fashion blog"

srijeda, 26. listopada 2016.

"Evo nje opet da nešto pametuje!" Već neke od vas čujem. Čitate me iako teme o kojima ja imam potrebu da pišem nisu "vaše" teme. E bas ovaj post će biti za vas koji već kolutate ocima.
Za tebe koja o svemu i svačemu ima ružno mišljenje i ne libi se iznositi ga po višesatnim kaficama u frizerskim salonima, ali to mišljenje NIKAD ne iznosiš onome o kome imaš takvo mišljenje.
Za tebe koja mrzi sve sto ovom zemljom hoda i misli da je taj stav totalno "fešn".
I za tebe koja vjeruje da su svi koji nešto imaju krivi za to sto ti nemaš.
I za tebe koja ima životne snage ljubit sve to sto pljuješ i sve su "cice" i "mace" dok ti leđa ne okrenu.
Eh za vas imam nešto da predložim. Operite mami sudove! Nešto skuhajte. Pročitajte knjigu! Prošetajte! Pohvalite nekog u njegovom odsustvu. Budite osoba u čijem društvu je neprijatno nekog tračati! Pa makar zbog toga bile nepoželjne u nekom društvu. Činjenica je da je to društvo nepoželjno za vas!
Malo sam vas zeznula zar ne? Ipak ovo nije fashion blog. A možda i jest... Zar biti "fashion" ne znaci biti kul? Zar kul nije biti neopterećen? Biti vjeran prijatelj? Biti iskren UVIJEK? Produktivan i kreativan? Biti drukčiji?
Biti zla i luda je takooooo 2000 -ta.... A to vise nije FEŠN! Probudite se!

P.S.
Šalim se, šalim se. Naravno da znam da se nećete probuditi nakon nečeg sto napišem. Teško je takve navesti na prosvjetljenje. Meni je dovoljno ako se prepoznate i trznete.


Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)

 
BLOGGER TEMPLATE BY DESIGNER BLOGS