Neuspjeh kao početak bajke

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Ja facebook vec odavno uopšte ne volim. Čak poželim da se obrišem i nikad više ne vidim onaj depresivni newsfeed! Toliko zloćestih ljudi tamo ima, oni koji nemaju šta da pokažu iz svog života, a žele da gledaju tuđi su na fejsu, neki anonimni profili, hrabri i pogani na jeziku jedino iza lažnog imena likova iz jeftinih sapunica svoj otrov prosipaju na sve strane.
Drugo sto mi teško pada su ratovi, Sirija, poplave, apeli za liječenje i pomoć. Ta unesrećena dječja lica znaju da me progone danima. Kad shvatim da nema načina kako da im pomognem, ja potonem. Osjećaj nemoći je najgora emocija!
Jedina stvar koja me spriječi u naumu da se zauvijek obrišem su one uspomene. Često se dese jutra kad mi notifikacija na uspomenu jutro oplemeni i smijehom i suzama. Takva mi jedna došla i danas. Ona samo meni posebna. 
Prije četiri godine sam bila mama dječaka od 4 mjeseca. Jutra kao i ovog slikala sam ga kako mirno drijemka. Ništa posebno zar ne? A da vam ispričam sada istinu iza te slike? Da vam ispričam misli koje su me progonile tog jutra? Tog jutra sam shvatila da i ono malo novca sto sam imala nestaje. Da je pitanje dana kad ću ostati i bez struje. Dan kada sam pažljivo raspoređivala zalihe svega sto je ostalo i trudila se da sve maksimalno iskoristim. Jer je on bio mali i trebao me. Jer ni ja nisam skupila dovoljno snage da krenem i ne stajem. To je dan kad sam gledala lice mog malog anđela i prebrojavala u sebi, takvoj slomljenoj, sto je ostalo i spremala za sve bitke koje kreću. 


Ovo nije neka tužna priča. Jer moja priča nije tužna. Ja se nikad nisam prestala smijat. Nikad nisam zaboravila i u ružnom tražiti ljepotu. Nikad nisam bila nezahvalna. Svaki put kad sam se našla u teškoj situaciji nisam kukala, nisam nikad to izgovarala nikome na glas, nego sam prihvatala. Okrenem se oko sebe, zahvalim se jer smo zdravi i kažem sebi "To je to. Ovo je moj život sada". Svaki put kada sam to prihvatala, oko mene je cirkulisala nova energija i stvari su išle samo na bolje. 
Sada imam dovoljno hrabrosti da o ovom pričam. Jer ja prihvatam odgovornost za sve što mi se desilo u životu. Ja sam kriva, to su moji izbori. Moj nesupjeh nije neuspjeh, nego moj početak fantastične priče o ispunjenim snovima. 
Ako se sada nalazite u, vama na izgled, bezizlaznoj situaciji, voljela bih da zastanete i zamislite kako bi ta situacija jednog dana mogla biti fantastičan početak VAŠE priče o uspjehu.


A ova slika je sa istog mjesta kao i prva, samo ovog jutra, sa bitkama iza leđa u našim ostvarenim snovima.
Bilo je i gore od onog što se usuđujem napisati ali zar je danas to uopšte važno?
Bože koji me paziš uvijek, Tebi hvala i ovog jutra!


Alfa žena i zlatni kavez

ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

Ovo će biti kratko. Danima mi se po glavi mota ta jedna rečenica koju sam čula. Nije problem u rečenici koliko mi je nešto bilo jezivo u tonu kako je to izgovoreno i nekom bolesnom strahopoštovanju u "Ali on nju drži u zlatnom kavezu, ne da joj ništa a on radi šta želi".
Hiljadu puta sam taj termin do sada čula i prihvatala sam tu priču po defaultu da je istina takva i da sve to nema pozadine. Jednostavno bilo mi je to uvijek strašno.
Ovoga puta se desilo da je ON osoba za koju nikad ne bih rekla da je u stanju da se tako ponaša.
Poznajem jednu drugu djevojku prema kojoj je on bio i vise nego okej, skoro pa savršeni džentlmen. Vjerujem da je priča i prve i druge istina.
Zato nisam mogla a da se ne zapitam kakve su to žene koje se drže u tim zlatnim kavezima?
Ovo je strašno možda sto sam i pomislila a kamo li napisala ali sam se zapitala da li one možda potajno u tome uživaju?
Da li one možda same sebe drže u tim kavezima?
Kada izgovaraju taj paradoks "zlatni kavez" zašto ja samo čujem u njihovom glasu taj jezivi ton. Kao kad se izgovara nešto sto isfolirano sa strahom a u dubini osjećam neki bolesni ponos u tim riječima? Kao znaci mu ona, inače ne bi tako radio.
Ko koga danas može držati zatvorenom?
Zar treba neko da te žali jer si sama birala da daš svoju sreću i slobodu za mrvu materijalne sigurnosti KOJU MOŽEŠ I SAMA SEBI DA OMOGUCIS! Ako misliš da ne možeš onda te neko strašno slagao!
Zašto Niko nikad nije zatvorio i zadržao alfa ženu u zlatnom kavezu?
Zašto Niko nikad ne pokuša?
Ne garantujem da alfa žena neće na*jebat u životu možda i gore nego ova prva ali makar krivicu za sve nosi sama, i račune na kraju polaze samo sebi.
Odgovornost koju prihvaća za svoje postupke tjeraju je na progres. Ona ne zapinje NIKAD. Pogotovo ne u nečijem "zlatnom kavezu".
Jedini kavez takvoj ženi može biti u nekim trenucima samo sopstvena koza! Kada ponekad poželi iz nje da iskoči u trenutku kad čuje da neko sa prikrivenim ponosom spomene zlatni kavez kao ultimativni argument da je nekom do njih stalo. E pa nije!

Stres kao ultimativni tempo

četvrtak, 10. studenoga 2016.

Početi ću od sebe. Mene stres melje! Godinama unazad sam doživjela toliko puno stresnih situacija da je naplata za to sve došla nedavno. Inače moje savršeno i snažno tijelo je počelo da me lagano izdaje. Poslije svega što sam preživjela moja tolerancija na stresne situacija se smanjila do te mjere da sam bila u stanju da plačem jer nema mjesta na parkingu! I taj stres na meni je počeo da ostavlja mnogobrojne fizičke posljedice.

Imam jednu jako lošu vijest za vas. Ne postoji način kako se ono stvarno riješiti stresa. Dobra vijest je da postoje načini kako da se sa njim nosite!
Stres nije samo drama u životu, neplaćeni računi ili rokovi, stres je nusprodukt života danas. Stres je i potpuno toksično opterećenje tijela i proizvod je življenja u današnjem svijetu.
Istina je da je potpuna eliminacija stresa nemoguća, ali postoji način kako da se riješite tog pritiska kojeg osjećate, a to je PROTUTEŽA.
Protuteža je sreća, balans, veze sa prijateljima, priroda, zahvalnost, humanost i ispravna ishrana.
Ako primjenite sve ovo u svoje živote svakodnevno, čak i na najjednostavnije načine, osjetićete se malo manje skrhano i zatrpano.
Stvorite prave duhovne veze sa prijateljima, porodicom, susjedima.
Izađite vani. Prošetajte. Provedite dan u prirodi. Sve su ovo besplatni i jednostavni načini kako da smanjite pritisak.
Uzmite vremena da razmislite o tome ko ste, šta je vama stvarno važno, šta želite od života, nađite svoju svrhu i sijajte! Neka iz vas vibrira ona energija koja vas pokreće.

Hrana i nutrijenti koje unosite u svoje tijelo mogu igrati ključnu funkciju kada su u pitanju nivoi stresa koje preživljavate i osjećate. Jedite što češće, čisto, organsko (ili po našem seljačko) neprocesuirano kako biste svom mozgu dali one nutrijente za kojima žudi. Dodajte i omega-3 u ishranu, vitamine B kompleksa i magnezijum kako biste osjetili benefite opuštanja i iscjeljenja.

Spavajte. 
San je važan za te procese iscjeljenja i moćna je protuteza stresu.
Krečite se sto češće. Pokušajte vježbati, makar pokušajte par istezanja dok gledate televizor. I najmanja aktivnost će vam donijeti dobrobit.

Meditirajte.
Na youtube-u možete naći mnogo vođenih meditacija koje djeluju tako iscjeljujuće. Sve sto vam treba je udobno mjesto da se smjestite, slušalice u ušima i budite spremni da se preporodite.

I meni najvažnije od svega je PORAVNANJE.
Mentalno poravnanje je donošenje životnih odluka koje su u skladu sa duboko usađenim moralnim principima i uvjerenjima. Svaki put kad donesete životnu odluku koja nije u skladu sa onim sto ste u suštini, VI stvorite tinjajuće nezadovoljstvo i vremenom stres.

Zahvalnost.
Puštanje bijesa i ljutnje da bi izabrali zahvalnost je dokazan način podizanja energetske vibracije. A to je kontrateža tom malom zlu stresu. Svaki put kad vas obuzme bijes, zastanite i sjetite se par stvari na kojima ste istinski zahvalni sto ih imate, udahnite i pustite da se stres topi.

Humanost i velikodušnost su kamen temeljac u ovoj borbi. Velikodušni ljudi su sretniji i radosniji. Radost jer užitak. Užitak je najsnažnija vibracijska energija. Započnite malim korakom. Dajte malo, dobićete mnogo vise!



P.S. Preporučila bih i čašu vina i smijeh ali to je protiv pravila ovog bloga. Ali zato to rado i često preporučujem na svom INSTAGRAM profilu pa se pobrinite da me zapratite!




Tebi Pepeljugo

utorak, 8. studenoga 2016.

Za sve one djevojčice koje se u današnje vrijeme ne šminkaju jer znaju da im nije vrijeme i da je rano.
Za one koje se ne oblače izazovno jer znaju da utegnuta odjeća i visoke štikle će da ih sputavaju da na travi u obližnjem parkiću prave zvijezde, stoj na rukama i mostove. 
Za one djevojčice koje umjesto MAC kozmetike žele da skupljaju labela u svim okusima.
Za one koje za ta svoja labela šiju ručno nesesere od majica cvijetnog uzorka koje im vise ne služe.
Za djevojčice koje znaju ušiti dugme, za one koje znaju sebi isplesti šal.
A pogotovo za one koje same sebi znaju napraviti komad odjeće i ne stide se da ga nose iako nema etiketu.
Za one koje goste u kući dočekaju kao velike, pa im objese jakne i ponude kafom.
Za one koje na današnjem vremenu se usude biti drukčije, biti kreativne i biti svoje. 
Za one koje možda i trpe uvrede manje pristojnih djevojčica i dječaka od posebno nepristojnih roditelja. 
Za one kojima je rečeno da su ružne, da su seljanke, da nemaju pojma. 
Želim da vam kažem da ste vi bas takve najljepše. Znam da meni jeste. Želim da znate kad vas vidim ja poželim čerkicu koja će biti baš kao vi. 
Želim da znate da sam i ja bila ista. 
Da je ručno šivene suknje sada zamijenila skupa odjeća, da su očeve široke majice sa kojima sam sakrivala te grudi, zamijenile elegantne haljine. Budite sigurne da vas sve to i više od toga čeka. Želim da vam kažem da žalim za tim vašim godinama i tim vašim problemima. Tada sam bila najkreativnija i zato mi nedostaje najviše. 
Da znate i ljubomorna sam na vas. Ono pozitivno ljubomorna. I vaše kolegice iz škole koje nemaju potrebu za improvizacijama u životu bi trebale biti ljubomorne. 
Ne dozvolite da bilo šta i bilo ko sputa tu vašu kreativnost. Raspalite je, pustite je da podivlja! Neka vas Niko nikad ne strpa u kutiju među prosječne. Sve ćete imati onog dana kad za to bude vrijeme. Možda će doći vrijeme kada nećete nositi poznate brendove nego će vaš brend postat poznat.
Pepeljugo moja, nije bajka ono što čitaš, nego ono što odlučiš napraviti od života.



Zamalo jedan OUTFIT post

nedjelja, 6. studenoga 2016.

Danas smo dan proveli na Smetovima, zamislili smo slikati outfit prikladan za nedjelju sa djecom, ali smo se samo uspjeli uvaljati po zemlji i travi, uprljati se do neprepoznatljivosti i na povratku kući spasiti malu macu. Maca je sada Leonova Kiri i ne ispusta je iz ruku jadnicu.
Sjetila sam se da sam i ja isto kao dijete mami redovno dovodila mace i kuce sa ulice. Danas u Leonu vidim malu sebe. Imam osjećaj da neće biti pretjerano veliki seronja kad poraste. Šanse su da je na mamu i da će izrasti u osobu koja zna o drugima da brine. Tako sam ponosna!

U nastavku par naših šeprtljavih sličica, nadam se da će vam se svidjeti.
Započeli smo nekim poziranjem iako se ja još uvijek ne osjećam dovoljno opušteno za ovake stvari.
Jakna: ZARA
Hlače: NEW YORKER (kupljene na muškom odjelu)
Patike: NIKE Roshe Diamondback

Frizura by Lamija Skender
Photo credit Lamija Skender


Najudobnije i najljepše patike koje imam! A za trčanje za djetetom i psom ispunjavaju sve uslove!


A onda je u kadar uletio Leon






I odlučio po svaku cijenu da se ugura pa makar slijepio Shabija


A onda je odlučio vidjeti kakvi smo ispali na slikama



Pa je naglo shvatio da me voli previše



I od najsnažnijeg zagrljaja pali smo zajedno na zemlju. LJUBAV!




JA grešnica

subota, 5. studenoga 2016.



Danas je teško biti žensko. Često lutaju izgubljene između traženja sebe i traženja drugih. Žensko i kad pogriješi, kažu "Mlada je, nezrela". I ja sam jednom bila žensko. Sada znam da sam žena. Znam tačno ko sam i volim sebe. Nemam potrebu nikom da se predstavljam drukčije. Ja sam našla način da volim sve svoje skrivene i tamne dijelove duše. Moja odluka je da svijetu oko sebe dajem samo najbolje od sebe i ukoliko to neko nije u stanju da cijeni, taj neko mi ne treba, i njegovo mišljenje mi ne znaci. Jer nakon sto sam ovoliko puta do sad napisala JA, JA, JA, shvatate da mi je važna ta ljubav između mene i mene.
Znate, moja ideja bloga je bila da pokažem kako žena može i treba da uživa, otud je i naziv bloga, a u jednom prethodnom postu sam čak i objasnila taj moj zamišljeni koncept. Onda sam shvatila da ja uopšte nisam pisala o tome, da najviše inspiraciju nalazim u nekim lošim stvarima i malo sam razočarana u sebe. Shvatam da se i ja stidim iz nekog razloga pokazati kako živim, kako se oblačim, i kako uživam jer smatram to pretenciozno, smatram da bih mogla doživjeti osudu i stid me. Ne želim da ovo bude blog kao i svaki drugi modni blog gdje samo skromne djevojčice pune snova gledaju stvari koje su im nedostižne. Moja želja je da inspirišem žene i one koje to tek trebaju postati.
Želim da im pokažem da one ne moraju ništa! Nikad i nikome! Ne morate nikog trpiti. Izaberite svoj put uvijek. Ne trpite nasilnike, muškarce koji vas varaju, ne trpite uvrede ni prijetnje, ne trpite lažne prijatelje, ne trpite nepravdu.
Vi ste vrijedne. Sve! Svaka ima u sebi nešto vrijedno divljenja i to treba naći. I to treba prva ona zavoliti, a onda će i svi drugi.
Ne tapkajte mučenice po leđima dok pate. Ne hranite njihovo uvjerenje da ako one trpe sve tužne i jadne, da će neko da ih voli zbog toga. Ja vas prva ne volim! Zbog vas danas muškarci žive u uvjerenju da ih svaka žena mora trpiti, da svaku mogu varati, da svaku mogu nepoštivati! Kada sretnu neku koja ne želi da trpi, kažu joj ima koja hoće i onda nastupate vi.
Uvjerenja su vam pogrešna. I vama i tim vašim muškarcima. Niti ti moraš trpiti, niti on ima pravo biti govno!
Budite sretni. Budite sa onima koje vas čine sretnima.
Ako vam kažu da ste grešnica jer uživate bez grižnje savjesti, predložite im da probaju i oni tako griješiti. Garantujem da će im se svidjeti.
Usudite se uživati, usudite se i nagraditi.
Jer vi to najviše zaslužujete.
U nastavku par slika, selfi jer se bolesno volim, slika outfita jer imam pravo i da se pohvalim i slika restorana gdje sebično uživam. Za slike hrane, vina i muzike stvarno nisam imala vremena od prevelikog uživanja bez grama grižnje savjesti. Jer ja to zaslužujem.




RODITELJ i "roditelj"

srijeda, 2. studenoga 2016.

A ja stvarno zelim da krenem pisati o komercijalnim i površnim stvarima kao što su šta sam obukla, koje marke nosim i slikati gdje i šta jedem, ali ne leži vraže! Dogodi se rijetka i nenadana posjeta osobe upisane u Leonovu knjigu rođenih. Da ne kažem njegovog oca. Za prvi dio uvoda u sljedeću priču se šalim, a za drugi dio sam mrtva ozbiljna.
Prve tri godine nakon razmirica, posjete nisu ni postojale, da bi se prošle godine taj ponovo pojavio u našim životima sa namjerom da izgradi neki odnos sa svojim sinom. Do treće posjete se čekalo opet skoro godinu dana, da bi se ove godine učestalost posjeta popela na nevjerovatnih DVA (u ovoj zagradi ide i numerološko objašnjenje ovog fenomena u vidu 2). Jedan od ta dva puta je bio maloprije. I otud ovaj post.
Odlučih ja luda i glupa započeti temu odgovornosti i evo kajem se sve do sad, a vjerujem da ću se kajati još dugo. Kajem se uz slaganje Lego kockica sa Leonom i čašom vina i eto ideja o čemu da pišem. Posmatram ovaj naš (kad kažem naš mislim Leonov i moj, jer smo mi tim) mikro svemir, razmišljam koliko mi je trebalo do ovoga doći i zahvaljujem Bogu. Da, uz čašu vina, ali Mu na moj način zahvaljujem. Kroz kakve nas je oluje proveo i čime nas je sve nagradio ja Mu se zahvaljujem. Slično kao ove kockice; samo bez ikakvog upustva, ja ,sama, i taj moj smotuljak smo stvorili ovo sve. Bilo je i teško, zna biti teško i sada, ali ne žalim se uopšte jer živimo baš lijepo. Logično to nije razlog da se ja ne borim za Leonova prava. A njegovo pravo je da i taj koji se sa ponosom upisao u njegov rodni list u njegovom odrastanju učestvuje i fizički i finansijski. Ja, koja sam do sad nebrojeno puta dokazano i zrelija i odgovornija, predložim da napravimo neki dogovor oko njegovih obaveza prema Leonu, kao što su redovnije viđanje i alimentacija da bih na to dobila ultimatume, prijetnje advokatima i "stručni elaborat" o nacrtu tog zakona o kojem je riječ sa zaključkom da sam ja dužna njemu dati Leona da ga on (Leonu potpuni stranac koji kupi igračku koju Leon ionako već ima)  odvede u drugu državu svako malo i da je on u mogućnosti plaćati samo 100 maraka alimetacije jer on ne radi  i da ustvari nemamo nikakvih prava. Jedino pravo ima on da nam zejebe život, što je već jednom i uradio.
A sada ide NAJJAĆI argument. Pazite sad ovo! "Leonu ne treba alimentacija, zar ti misliš da ja ne vidim kako ti živiš na INSTAGRAMU!"
Bilo je to još izrečenih gluposti ali nakon ovih jako je teško bila šta više uzet za ozbiljno. Ja se još nadam i vjerujem da svaki čovjek bar u nekom trenutku u životu doživi neki vid zrelosti. Iskreno se nadam da će taj trenutak doći prije Leonog punoljetstva. Još se i nadam i vjerujem da će on dobit priliku da se opravda kao Leonov otac, a to sada nije. Sve dok je njegov fokus na tome kako meni život otežati, a ne kako Leonu život uljepšati, nepravda je da nosi sa mnom tu titulu roditelja.
Jer ja sam onaj roditelj koji žrtvuje sve, daje sve, ja sam ona koja ima samo njega. I vraga ću dozvoliti da ga bilo šta i bilo ko povrijedi!

U nastavku jedna, kroz filtere provučena, instagramska fotografija. Radni naziv ove fotografije će biti "Drskost da dobro živim"

Ekstremno roditeljstvo

utorak, 1. studenoga 2016.

Ima li ista ljepše nego kad vam neko pohvali dijete? Kada neko primjeti koliko je lijepo vaspitan, kako je miran, kako je pametan? Odgovorno tvrdim da nema! To je svakom roditelju veće dostignuće od bilo kojeg drugog uspjeha u životu!
Ima li ista opojnije za nas krhki ego nego kad taj neko vaše dijete usporedi sa svojim, pa kaže "ali onaj moj je sve suprotno"? Znam da ćete sada pomisliti da vam to ne prija i kako vi zapravo niste takvi ali budimo iskreni, to nam godi najviše!
E sada smo stigli do faze tri u tom međusobnom baratanju komplimentima. Da, da, imamo i fazu tri.
To je ona faza kad sve gore navedeno pada u vodu! Ili da ta voda pada po vama, ledeno hladna!
Pa kaže" Ti si samo imala SREĆE"?!?!?!?!
Bog ti dao mirno dijete?!?!?!?!?!
Ja sam bila mama koja godinu dana nije smjela sa djetetom ući u tržni centar i proći pored onih autića koji gutaju markice ko ludi! Jer ukoliko Leon ne dobije priliku da na tim dosadnim autima potroši pedeset maraka, on je u stanju da vršiti satima. Kad kažem "vrišti", to nije ono glasnim žicama "vristi", to je vise ono "svakim kubnim centimetrom svoga  tijela vrišti"!
Ili ukoliko odlučim da ga odnesem i izađem iz centra osramoćena, u stanju je da se toliko migolji da je to kao da u rukama držiš roj osa!
Ja sam bila mama djeteta zbog kojeg sam hladno razmišljala da se zabijem autom u zid jer je on napade agresije imao svaki put kad ga svežem u dječje sjedište. Bukvalno to mi je jedino preostajalo kao objašnjenje zašto je važno vezati se! Jer nijedno drugo objašnjenje nije moglo da prođe do njegovog mozgića od te užasno iritantne  frekvencije koju njegova mala glavica proizvodi.
Ja sam bila  mama djeteta od godine i po koje je svojoj pedijatrici robota teškog dvije kile bacio direktno u lice! E tada je naizgled krajnje sramotna situacija postala prekretnica u našim životima. Doktorica je mirno sjela u svoju stolicu, obrisala krv sa svog lica. Daaa, raskrvario joj nos! I staloženo i mirno rekla " Ne bih željela da vas ovaj prijedlog uvrijedi, ali mi imamo ovdje u poliklinici dječjeg psihologa, i ja bih vam predložila da porazgovarate sa njim. Ako će vam biti šta prijatnije i ja bih voljela da sam svoju djecu vodila psihologu kad su bili mali." U tom trenutku sam bila otvorena za sve prijedloge! Da mi je rekla namažite se ptičjim govnima, to bih uradila! Istog trena smo se premjestili u drugu ordinaciju, psiholog je Leona spustio u kutiju sa pijeskom da se zabavi, a mene lijepo ugostio na taj čuveni sramotni kauč. Brzo smo došli na temu da dijete odgajam sama, da sa ocem nemam nikakav kontakt jer se ne slažemo, da ja osjećam krivicu jer Leon odrasta bez oca, da ja popuštam jer želim da mu to nadoknadim i onda zaključak! JA Leonu ništa ne dugujem! JA tuđe greške nisam dužna da ispravljam. JA ulažem vanljudske napore da mu priuštim dom, zaštitu, ljubav. Sve preko onoga sto mu već pružam je privilegija. A privilegije treba zaslužiti. Na privilegijama Leon treba naučit biti zahvalan.
Nakon tog prosvjetljenja ja sam kontrolu nad Leonom, nad domom, nad životom preuzela u roku od tri dana. Taj razgovor sa psihologom je koštao. I to su najbolje potrošene pare u mom životu!
Četvrti dan smo otišli u centar i prošli pored igračaka. Leon se po običaju bacio na pod i derao, a ja sam samo produžila dalje i sjela popiti kafu. Gledala sam ga, a opet u njegovoj perspektivi sam sigurno izgledala daleko. On je plakao, ja sam mirno sjedila i to je trajalo prilično dugo dok sam nije prišao potpuno miran i zagrlio me. I izvinuo se. I NIKAD vise nismo imali taj problem.
Ovog ljeta na moru je iz čista mira na plaži počeo da se najiritantnije krevelji i plaće. Ništa ga nije moglo smiriti i jednostavno nije želio da sluša. Uzela sam ga u ruke, odnijela 15 metara od mene, tu ostavila i mirno rekla da tu može da stoji i plaće. I plakao je! A ja sam opet mirno kiselila nogice. Lamija se već lagano počela od sramote pakovati da ide sa plaze, Česi su me prezrivo gledali, a onda je Leon ušutio i pozvao me da dođem. Tiho je rekao "izvini i želim biti sa vama". Rekla sam mu da prije nego se vrati na plažu, da mora da se zahvali moru jer je tako lijepo, nebu jer je tako plavo, suncu jer sija, Bogu jer nas je ovako nagradio i mami jer nam je sve ovo omogućila.
Sve je to kroz malecke suze izgovorio na glas, a oni Česi koji su me maloprije gledali sa prezirom sada samo sto nisu oduševljeno zapljeskali! A vala i zaslužila sam taj pljesak!
U nekim trenucima odgoja sam sigurno ljudima sa strane izgledala neuravnotežena i luda.
Niko mi nije rekao da one magične odgojne metode koje kruže internetom često ne rade. Da postoje djeca kojima kada kažeš "Ako uradiš stvar A, dobit ćeš stvar B" uvijek imaju neočekivan odgovor. Niko nikad nije rekao da dijete na to kaže "Ne želim stvar B i boli me briga" Ili da će da vam kaže "Ako uradim stvar A želim stvar i B i C i Xtreme D"
Ali Leon je od jednog ekstremnog djeteta koje je bilo u stanju da ti odgrize nos i pljune ti ga u lice stvarno postao dijete kao iz reklame kojeg svi vole. Tačno je da on i sada sa vremena na vrijeme gura te svoje granice ali ja sam uvijek tu da gurnem nazad.
Jer ja nemam muškarca sa kojim mogu podijeliti uloge dobar policajac-los policajac. Moj svaki dan od jutra do 8 sati uvečer kada Leon ide da spava je balansiranje između zlikovca i heroja, između oca i mame, između discipline i maženja. I sve je to dozvoljeno do vremena kad u krevetu svaku noc postajem njegov super junak koji otjera babaroge i SVAKU noc kaže istu rečenicu "Laku noc i volim te najviše na svijetu"

Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)

 
BLOGGER TEMPLATE BY DESIGNER BLOGS