Odakle da ovo započnem i sa koje strane ovaj traljavo upakirani paket fekalija krenem da otvaram a da se sva ne zamažem?
Od početka stvarno nemam volje, a ni dovoljno slova da to sve stane u kratak ali skladan post. Al evo ovako ćemo, od onog trenutka kad se poželiš lupiti dlanom po sred čela.
Vrijeme: popodnevna kafica.
Lokacija: mjesto u gradu gdje je poželjno biti viđen.
Povod za okupljanje: meni inače nikad nije jasan sem mog motiva da se vidim sa prijateljem koji mi znaci, a sa kojim godinama imam sve manje prilika da se srećem. A da bih srela nekog ko mi je važan, desilo se da moram sjediti i sa ljudima za koje jednostavno nemam pretjerano puno razumijevanja. Moje mišljenje o tim ljudima bi mogao postati posve novi post. "Mogao" kada bi me zanimali, a ne zanimaju.
U sred razgovora, jedna osoba iz tog društva, duboko zagledana u moje lice, kaže: "Pa i nisi ružna kao sto ta i ta kaže. Bas si lijepa."
Ja paralizirana, na prvi sekund nisam čak ni sigurna u kojem svijetu i u kojoj dimenziji se nalazim ali znam da ni jedno ni drugo nije mjesto gdje osjećam da pripadam. U trećoj sekundi uspijem da duboko udahnem i teško trepnem... Da li je ovo stvarno? Još uvijek sam tu.
Već u petoj sekundi krenem da se crvenim, osjećam kako mi vrućina navire u obraze i shvatam da me preplavlja nelagoda i sram. U glavi mi se vrti pitanje zašto je mene sram kada je to tuđa sramota?Nastupa brejnstorm. Ovo je znaci taj čuveni transfer blama. Munjevito razmišljam da li da kažem hvala? Osobi koje je suptilno otracala drugu osobu koja nije tu, i slučajno mi dala do znanja da je bliskoj prošlosti sa tom osobom tracala i mene?
Pa ne mogu izustiti obično "hvala" čak ni iz pristojnosti.
I dalje šutim skamenjena.
Pokušavam naći odgovor. Kako da ja sada objasnim nekome da meni najmanje znaci jesam li lijepa ili ružna? Ja ne živim u tom svijetu. U mom svijetu razliku čine emocije. Jesam li sretna ili nisam, koliko sam zadovoljna ili sam nečega željna, da li sam ispunjena, šta mi nedostaje, kojim putevima do toga doći. Kako takvoj osobi objasniti da ja u svakome i svačemu prvo pokušam vidjeti nešto lijepo? Znam, znam da je svima muka od tog optimizma, ali ja sam se toliko napatila u životu da odbijam svijet gledati ikako drukčije sem okupanog suncem kroz divne filtere, objektive i sa fokusom koji je samo na lijepoti.
Nisam odgovorila nista. Čak ni sada nemam odgovor. Sada sam samo uvrijeđena sto je neko i pomislio da mi nešto važno predstavlja biti ružna ili biti lijepa. Iskreno vjerujem da godine koje prolaze, iskustva i iskušenja koja sam prošla i prolazim, greške koje sam pravila i pravim, majčinstvo koje sam doživjela, sve to daje mom duhu posebnu dubinu kojom se ponosim. Zato me površnost vrijeđa. Vrijeđa me jednako i "ružna si" i "lijepa si" ako misliš da je to jedino sto imam.
Nema komentara :
Objavi komentar