Mama treba samo vino. I sutra puno kafe.

četvrtak, 11. svibnja 2017.

Ukoliko ste sinoć gledali početak "lajva" na mom Instagramu onda ste bili svjedok haosa u svom prirodnom obliku. Scena je sljedeća: prošlo je 8 sati a Leon je i dalje uveliko budan i u full snazi. Ja već otvaram flašu vina koju inače otvaram kada je Leon u krevetu na vrijeme, kada je kuća sređena i svijeće popaljene. Zamišljeno je da tu prvu čašu nazdravljam sama sebi i kažem "Svaka čast mama, današnji dan si pojela like a pro!"Sinoć sam je otvorila u svrhu očuvanja na aparatima i ovo malo pameti što je ostalo.
Oko mene Leon ganja cuke, motaju mi se stvorenja ispod nogu i svu svoju preostalu snagu koristim samo da nekog ne zgazim. I da mi ne ispadne čaša vina iz ruke. To bi baš bila tragedija! Sjedam za stol i ta-daaam palim lajv. Leon i dalje vrišti od smijeha i skače od poda do plafona. Provlači se ispod stola i izranja direkt pred kameru sa paučinom preko cijelog lica. Da vam nastavljam dalje?
Onda trči po cijeloj kući ukrug sa četkicom u ustima dok ga sestra pokušava uhvatit jer ludo je zabavno kad te neko ganja. Zar ne?
Onda ga sestra stigne u kuhinji i pokuša ga uhvatit i odnijeti u sobu ali on obuhvata nogama kantu od smeća i tako tetka digne Leona, Leon digne nogama kantu smeća i to se sve naravno prospe po hodniku. Jesam li već naglasila da se Leon cijelo vrijeme ludo zabavlja??? Nisam vam rekla da je par sati prije toga Leon bio normalan (normalan je relativan pojam u ovom slučaju) dok nije dohvatio teglu Nutele i pojeo je kašikom cijelu. Od tog trenutka sam znala da se sprema ta katastrofa. Trebalo je tu količinu šećera i energije potrošiti.
Nego da se vratimo na početak. Neki ljudi su mi na lajvu napisali kako je grozan i nevaspitan taj dječak. Da ste mi to napisali prošle godine u ovo doba ja bih se raspala. Znate ja imam u sebi jednog zlog i teškog kritičara koji se na takve komentare probudi i mene samelje. Taj kritičar u meni mene poslije danima satire kako nisam dobra mama, kako sam neuspjeh, kako ne znam šta radim.
Taj kritičar u meni je godinama bio moj najveći neprijatelj, uzrok mojih patnji i razlog moje bolesti.
Moja sreća je što taj kritičar već dugo spava i više ga ne bude takvi komentari.
Moja je sreća što sam se ja pomirila sa njim.
Moja je sreća što sam prihvatila da ne mogu biti savršena. Sreća je i to što sam od te tačke odlučila raditi na sebi.
Naučila sam u ovim situacijama kao sinoć biti nježna prema sebi. Staviti ruku na srce, zatvoriti oči i samo disati. Deset sekundi. I otvoriti oči. Pomisliti kako je lijep osjećaj i zapitati se kako bi bilo ovako disati 20 minuta. Kako bi bilo lijepo biti nježna i puna ljubavi prema sebi jedan dan? Sutra je taj dan.
Da smo i dalje u ratu taj moj unutrašnji kritičar i ja, on bi mi sada šapnuo da sam sebična mama kada mislim samo na sebe tih 20 minuta, ali nismo u ratu više.
Mi imamo primirje i ne znam do kad će da traje ali znam da je lijepo ovako.
Pišem tebi MAMA koja osjećaš nekad da ti je svega previše. I ja sam bila TI.
Tebi koja nekad osjeća da nema pojma šta radi i šta treba da radi. I ja sam bila TI.
Ti koja misliš da nisi dovoljno dobra MAMA. I ja sam bila TI.
Ti koja se porediš sa drugim mamama na fejsbuku koje tvrde da sve to drže pod konac.
 I ja sam bila TI.
I dalje guraš jer ne znaš za drugi način, i jednostavno ne vjeruješ da imaš vremena da osvijestiš kako  treba da se osjećaš. I ja sam bila TI.
Sada me dobro poslušaj.
IZLIJEČITI sebe je najbolji poklon koji možeš dati svojoj porodici.
IZLIJEČITI sebe je najbolji poklon koji možeš dati sebi.
Gdje početi? Jednostavno je. Samo diši i budi nježna prema sebi. Zagrli tišinu. Zagrli mir. Usudi se sanjati velike snove.
Za sebe...
Za te svoje malene.
I drži se! Sve smo bile TI. Sve jesmo TI.





Mama ti si moj otac!

utorak, 18. travnja 2017.

Opisani događaj u ovoj priči se desio u jednom od prvih sunčanih dana ovog proljeća. Trideset dana koračanja i nakon svakog koraka osvrtanje i gledanje šire slike mi je bilo potrebno da povratim narušeni mir u utrobi.  
To je jedna disciplina koju jednostavno savladaš kada prođeš svašta, a ostaneš bez dijagnoze F. 
Prije malo vise od četiri godine, mlada mama, bez igdje ikog, iznenada lišena sigurnosti i razapeta po svim naslovnicama "bljuc" novina  je uletila psihologu i sa vrata povikala "pomozite mi, ja ću da poludim". Trebalo mi je od tada četiri i po godine koracanja da shvatim da sve sto mi se tada dešavalo nije kraj svijeta. Prođe vrijeme, okreneš se, i kreneš dalje. Uvijek ima dalje. 
Poučena starim iskustvom odlučila sam i događaj koji sam spomenula u početku da pustim da dobije oblike, boju i širinu. Ja te svoje bolove nekako nahranim, naviknem na svoju ruku, pripitomim kao da su male zvijeri. Na kraju ih crtam slovima i tada nastanu moji najčitaniji tekstovi.
Sunčano je podne. Izašli smo ispred zgrade Leon, nas psić i ja. Leona uvijek puštam da se odvoji od mene i ode sa svojim vršnjacima. Nikad se ne miješam u njihove odnose. Mene je u obilazak svake bandere u okrugu zgrade proveo naš pas. Mora se znati ko je glavna zvjerka od dvije kile u kraju. 
Nakon samo par minuta prilazi mi Leon i ozbiljnim ali čvrstim tonom mi govori da želi da ide kući. Pitam ga šta je bilo, a on mi odgovara da više neće da druži sa Dinom (ime je promjenjeno radi zaštite identiteta tog dječaka). 
Ko god poznaje Leona zna da je čitava drama kada predvečer treba da uđe u stan. On bi najradije da živi na livadi. Iako je djelovao smireno probudilo mi je sumnju. 
Ušli smo u kuću i poželio je da slaže svoje Lego kockice pored mene. Dozvolila sam da ih donese i razbaca po cijeloj sobi. 
Znala sam da se nešto sprema ali ovo me je zateklo nespremnu. 
Nakon par minuta moje šutnje a njegovog slaganja kockica počinje razgovor. 
"Mama ko je tvoj otac?"
Sada znam šta se sprema.
"Moj otac je Dido"
"Ko je moj otac?"
-"Leone pa znaš ko je tvoj otac"
"Andrej jel?
-"Naravno"
-"Leone da li te to neko napolju pitao ko ti je je otac?"
"Dino mi je rekao da nemam oca."
-"I šta si mu na to odgovorio?"
Tišina. I dalje slaže svoj Lego.
"Mama tvoj otac je bolji."
Osjećam da me nečije ruke stežu oko vrata. Udišem zadnji udah i govorim "Moj otac, a tvoj Dido, tebe voli najviše na svijetu, vise nego mene, tako da ću ja rado sa tobom dijeliti njegovu ljubav, može?"
-"Aham." Izgovara u bradu i dalje zadubljen u svoju Lego kreaciju. 
Ja sjedim i osjećam kako iznutra umirem. 
I dalje se borim za dah. 
"Mama?" tišinu prekida on i prvi put u ovom razgovoru podiže pogled sa kockica i gleda me u oči. 
-"Ti si moj otac!" 
Udišem dah , izdišem rijeku suza istovremeno. Nisam više ni sigurna šta sve osjećam. Znam da sam ponosna na tog malog čovječuljka ispred mene na koji način on slaže te kockice u svojoj glavi. I vise ne govorim o Legu. Nego o onima kockama koje nam je sudbina bacila jer se nigdje drugo ne uklapaju. Uzimam ga u zagrljaj i plačem i smijem se u isto vrijeme. 
Moj mali budući inženjer velikih misli a još većih dijela ponavlja glasnije "Ti si moj otac", još sigurnije "Ti si MOJ otac" još radosnije... i ljubi me po obrazima vlažnim od suza. 
Zna on već od ranije da je normalno da mama zaplače od sreće. 
Zato mu i jest normalno tako malom da iskazuje svoja osjećanja. 
Znam da da će se ovaj razgovor ponavljati ponovo i ponovo i da će biti dodatnih pitanja. 
Sada shvaćam da dijelim dom sa jednim malim ali duboko svijesnim bićem i to mi daje nadu da će razgovori na kraju biti mnogo lakši. 
Za sve mame koje su u situaciji kao ja imam važne savjete. Pripremite se. Stvarno se pripremite na ovaj razgovor jer će vas izbiti iz cipela. 
Govorite samo istinu jer ti mali mozgići ništa osim istine ne zaslužuju. 
Te razgovore obavezno vodite obavijeni u dekicama od ljubavi.
Nikada ne govorite loše protiv oca, jer obična istina "da je otišao jer nije spreman" dovoljan je teret za ta mala leđa. 
Obavezno mu objasnite da nije njegova krivica.

I najvažnije dajte im do znanja da ste vi tu i da ćete uvijek biti. Pokažite im kako ih volite kompletno i bezuslovno. Okružite svoje dijete i sebe samo ljudima koji vas vole. Oprostite. Budite kompletno sretni. Ništa manje od toga ne zaslužujete. 
Volite.
Objavu dijeli Jasmina Skender (@jasminaskender)

Djecu treba tući!

subota, 1. travnja 2017.

Već dugo skupljam hrabrost i razmišljam da napišem ovakav tekst. Jesam li privukla vašu pažnju? Za one koji već drže telefon u ruci i biraju broj socijalne službe, provjerite datum. Prvi april je! ZA ove druge koji su se iz topa složili sa naslovom, ovo je tekst za vas!

Prije svega da razjasnimo, JA NISAM SAVRŠENA MAMA I JA NEMAM SAVRŠENO DIJETE!
Svi koji me prate od ranije primjećuju da ja roditeljstvu pristupam kao prilici da učim zajedno sa djetetom i da radim na tome da postajem bolja verzija sebe. Metode u odgoju koje trenutno koristim su  isključivo primjer. Dajem Leonu primjer kako treba da se ponaša i moja očekivanja su jasna. Probala sam kazne, probala sam potkupljivanja i nagrade i odmah da znate odbilo mi se o glavu.
Neka iskustva o tome možete pročitati u ovom tekstu Sve sto ste pročitale o roditeljstvu ne pali!
prije par dana sam malo pametovala na tviteru u vezi fizičkog kažnjavanja djece.

Jutros sam dobila priliku da svoje teorije testiram na primjeru i bila sam upravu! Naime jutros je Leon iz nekog razloga imao takav napad bijesa da mi je najiskrenije palo na pamet da ga šljapnem po guzici! U tom momentu mi je palo na pamet sve što sam samo par dana prije pisala i zastala sam. Leon je šutao po sobi sve svoje igračke za koje sam ja krvavo zarađivala da mu kupim, uplakan, slinav i bijesan. Posmatrala sam. Uložila sam svu svoju energiju da osvijestim taj trenutak, da isključim svoju emociju koju je izazvalo to njegovo ponašanje i osjetila sam njega. Taj njegov bučkuriš od emocija koji je u tom trenutku bio previše za njega. Znala sam da je njemu iz nekog razloga teže nego meni. Razgovarala sam mirno, pokušavala da ga saslušam takvog mucavog, plačnog i nerazgovjetnog. Govorila sam mirno, marljivo slušala i on se polako smirio. Nisam dozvolila da me jedno dijete povuče niz rijeku tog ludila nego sam zauzela poziciju da sam ja tu da mu pomognem da to ludilo od emocija savlada.
Sada da vas pitam. Koga vi poštujete? Da li više poštujete osobu koja vam namjerno nanosi fizičku bol ili poštujete osobu koja je u stanju da vas vodi u trenucima kada vas obuzmu emocije?
Ja poštujem nekog ko je racionalan i dovoljno emocionalno zreo da ostvari povezanost i komunikaciju sa mnom u trenucima kada mi je stvarno teško.
Bojim se ljudi koji su u stanju da me fizički povrijede. NE BRKAJTE STRAH I POŠTOVANJE NIKADA!
Ako slučajno brkate ove pojmove, imamo problem. Meni je to duboko uznemirujuće. Ako mislite da vaša djeca jedino mogu naučiti lekcije o poštovanju kroz batine, onda morate dobro da sagledate vaše ideje o ljubavi prema sebi, samopoštovanju i vrijednosti.




Ako želite da vaše dijete bolje podnosi stres, pokažite mu kako! Primjerom!
Napadi bijesa su manifestacija neke velike emocije koju dijete nije u stanju da svari i na taj način pokušava da je pokaže. Pokazivanje emocija je uredu! Svi koji su nas učili da nije uredu pokazati emocije od nas su napravili emotivne invalide.
Ne trebate vi prekinuti manifestaciju neke emocije kod dijeta nego trebate shvatiti emociju.

E sad ako još niste odustali od čitanja i govorite sebi "I ja sam dobijala batine kao mala pa sam ispala okej", da znate i ja sam. Odgovorite iskreno sada. Jeste li stvarno okej?
Da li imate anksioznost, socijalnu anksioznost, poremećaje u ishrani (uključuje prejedanje), teško ispoljavate emocije, imate li ili ste imali disfunkcionalne veze, jeste li imali poremećaje u učenju, jeste li imali puno partnera? Lista poremećaja u ponašanju ide u nedogled i sve je povezano sa fizičkim ili psihičkim traumama iz djetinjstva. Da budemo iskreni svi mi imamo nešto. Ja imam lepezu stanja jer i ja sam dobijala batine i nisam ispala kako treba! Zato roditeljstvo koristim da ispravim i svoje pogrešne uzorke u ponašanju.




Ali stvarno je jezivo. I u čemu je razlika? Djeca su samo mali ljudi. Mali ljudi kojima treba vodstvo. Da li želite da vaše sin odraste u osobu koja udara svoju ženu da bi pridobio poštovanje?
Ili želite da vašoj kćeri bude normalno da je udara neko ko treba da je voli?
Nadam se da ne! I nadam se da osuđujete takve ljude.

I za kraj da znate ako vam je teško izaći na kraj sa djecom ja vas ne osuđujem. Ja vas razumijem!
 JA VAS STVARNO RAZUMIJEM!
Ako mislite da ja nisam Leona pljusnula po guzi nijednom u životu, griješite. Jesam i kajem se. Dozvolila sam jednom ili dva puta da me mali čovječuljak izbije iz kolosjeka i to smatram ličnim porazom.
Ja biram da radim na sebi i na njemu svaki dan. Priznajemo svoje greške jer to rade odgovorni ljudi. Učimo stalno i napredujemo jer to rade uspješni. Osviještavamo trenutke i emocije jer to rade emocionalno zreli ljudi. Takve primjere postavljam svaki dan. Tako Leona odgajam.






Sve što ste pročitale o roditeljstvu ne pali!

srijeda, 22. ožujka 2017.

Koliko god se pripremale za roditeljstvo, koliko god knjiga, članaka blogova pročitale, sve mi moramo priznati da se nismo najbolje snašle, pogotovo mame sa prvim, možda i jedinim djetetom.
Roditeljstvo je akcija 24/7! Odmora nema! I prljavo je, jakooo je prljavo. One koje nisu spremne da se zaprljaju čeka ih rasulo živaca. Jednostavno ne možete očekivati da će sve teći po planu, JER NEĆE! I TO JE JEDINO DEFINITIVNO! Plana nema. Jedina mogućnost je naučiti se klatiti na tom trapezu, letiti kroz zrak bez ikakvih garancija i u letu pokušavati pohvatati sve konce.
Ja Leona OBOŽAVAM! Uostalom kao i svaka mama svoje dijete. Posmatram ga sa divljenjem kao i prvog dana kada sam vidjela onaj smotuljak i pomislila "pa ovo sam ja napravila". I te oči i taj nosić i rukice  i to srce koje kuca je stvorila moja utroba. Posmatram ga kao moje lično čudo. A takvih čuda je pun svijet.
Posmatram ga i danas, analiziram svaki njegov pokret i geste i sa potpunim uvjerenjem mogu da tvrdim da su naša djeca naš indigo.
Neću da pretpostavljam greške koje vi pravite, željela bih da o tome razmislite sami i da napišete u komentarima. Možda nekom vaše priznanje pomogne da brže shvati.
Ja ću da krenem od sebe.
Leon oko svega pregovara. "Leone idi operi zube" Leon:"Ako mi ne budeš dala tablet u krevetu da igram igrica, neću da perem zube"
"Leone pojedi povrće" Leon: "Ako me budeš tjerala da jedem povrće, ja ću onda da plačem"
Imam milion drugih primjera, ali zaključak je uvijek isti. Leon pregovara bolje nego Turčin na pijaci!
Neko bi pomislio da je on samo bezobrazan i razmažen, ali ja najbolje znam da je on JA.
Da se ne lažemo ja sam njega uslovljavala nagradama i kaznama da radi stvari koje ja očekujem od njega. Jedno vrijeme je funkcioniralo dok Leon nije naučio sistem od mene i primijenio ga. Na mene!
Leon je i jako ljubomoran i posesivan. Ahaaaaaa.... Od koga li je mogao to da naučiiii??? Ding, ding, ding... Teška srca priznajem, ali od mene.

Ukoliko na vašem djetetu uočite stvari u ponašanju koje bi ste željeli promijeniti, moja vam je preporuka da prvo osmotrite sebe. Ali osmotrite ono iskreno i bez uplitanja vašeg ega.
Ja vjerujem u odgoj djece primjerom a ne kaznama. Mi ih odgajamo najviše našim primjerom bili mi svjesni toga ili ne.
Ako se slučajno pitate kako su pijanac i šizofreničar odgojili dobru i finu djecu imam i taj odgovor. Primjerom! Primjerom kako NE živjeti život.
Posmatrali su svoje roditelje kako su postali duboko nesretni i u životu radili sve suprotno od onog što su vidjeli od njih.
Dobro razmislite o vašem ponašanju. U kakve ljude želite da vaša djeca odrastu? Jeste li vi ta verzija? Jeste li im pokazali kako?
Roditeljstvo je jedinstvena prilika i za vas da promijenite sebe, da promijenite loše uzorke u vašem ponašanju i motiv da postanete najbolja verzija sebe.
Jeste li taj roditelj?





Danas je dan Očeva

nedjelja, 19. ožujka 2017.

U naslov ovog posta sam upisala dan Očeva u domu bez oca i zastala. Učinilo mi se da bih mogla mnogo toga napisati na tu temu. Slike iz prošlosti su krenule da naviru, razna potisnuta osjećanja, krivica, prebacivanje krivice, razmišljanja o tome šta sam mogla učiniti drukčije i tada sam zastala.
Dobro znam da mi vraćanje mislima u prošlost ne služi. Stvari koje su se desile ne mogu da promijenim i tačka. Godine su mi trebale da naučim da prihvatim prošlost, sebe i ljude koje ne mogu mijenjati. Danas je dan kada NE ŽELIM da sav taj trud bacim niz vodu. 
Danas ću pisati onom Leonu za deset godina. Danas pišem budućnosti. 
Danas pišem tebi lavu jer ti si moja budućnost.
Rodila te ja, žena sa mudima do poda i još se za mnom po podu vuku! Rodila te ja koja je i žena i muško veće nego što će mnogi muškarci ikada biti. Veće muško od onog muškarca koji će ti možda nekad u životu i zatrebati i za kojim ćeš možda i žaliti. 
A nemaš potrebe. ne dam ja da imaš tu potrebu. 
Ja sam tu da zbog tebe naučim sve i o fudbalu i o pecanju riba i da naučim o kampovanju i postavljanju šatora. Ja sam tu da svoje manikirane nokte lomim među tvojim ninđago Lego kockicama. Ja sam tu da štikle zamjenim za patike, haljine za trenerke, da ponosno nosim koljena prošarana modricama, da ležim s tobom u travi i brojim zvijezde. Ja sam tu i da ti postavim granice, standarde i očekivanja, da te naučim ODGOVORNOSTI, suosjećanju i principima.
Ja sam tu za sve i što znam i što moram da naučim. Ako i preko toga nešto fali, tu su svi naši. Tvoj dido a moj otac, tvoje dajdže a moja braća i svaki divni muškarac kojeg upoznamo i pustimo da budu dio naših života. Jer svako je tu da nas nečemu nauči. Moj otac, otac svih očeva je tu da te uči kako brinuti o svojim pilićima uvijek i zauvijek. Moj brat koji je slika i prilika onih muškaraca o kojima se danas sa nostalgijom priča. Onaj savršeni muž, otac, čovjek. Od njega ćeš, imam osjećaj, naučiti najviše. Moj drugi brat koji čete naučiti kako loviti najljepše cure samo uz pomoć osmijeha i šarma, bez skupog auta i para. Lekcije kako naći ljubavi svog djetinjstva na klupici u parku. 
Porodica, svi tvoji treneri, svi drugi muškarci, u svakome ćeš gledati samo lekcije kako biti bolji čovjek i bolji otac od onog koji ti je nekad trebao a nije ga bilo. 
Onog najboljeg ćeš jednog dana ustvari pronaći u sebi kada budeš imao svoje piliće, a ja postanem njihova baka. 
Kako biti tužna kad imam takvom lijepom danu da se radujem...




Ljubav

nedjelja, 26. veljače 2017.


Ona je odavno zagazila u svoje šezdesete godine. I dalje se ispod nemilosrdnih tragova godina nazire ona ljepotica od dvadeset ljeta, koja ponosno kreće na studij medicine. Sanjala je velike snove o doktoratu iz psihologije. Vjerovala je da može promjeniti svijet. Promijenila je onaj svoj.
Neplanirana trudnoća, propali brak, jedna velika ali nesretna ljubav su je ostavili slomljenu sa troje male djece.
Gurala je neumoljivo dalje. Često nije imala snage i tonula je do samog dna.
Strah je tjerao dalje. Strah da ako ona stane i odustane šta će biti sa ta tri para okica koje imaju samo nju. Šta bi oni bez nje?
Danas smo dan provele u dugom razgovoru. Ona i ja, slika njene prošlosti.
"Samo nemoj ostati sama" ponavljala je.
Djeca porastu i postanu ljudi. Stvore svoj život i idu dalje. Ona je ostala sama.
Mnogo sam razmišljala o tome i zaključila da su sve blokade za novu veliku ljubav još u meni.
Strahovi da će još neko da me iznevjeri.
Da ćemo nekog pustit u život Leon i ja i da će taj neko da ode. Falio bi nam, pomišljam. Najbolnije bi mi bilo kad bih shvatila da fali Leonu.
A i kako da postanemo dio nečijeg svijeta kad od straha vise nikad ne bi pustili ovaj nas svijet koji smo sami izgradili?
Kako da ja odustanem od ovih snova da bih gradila sa nekim zajedničke?
A nemam garanciju da se neće srušiti.
Nemam mreže koja će me spriječiti da opet ne padnem na hladan beton.
Strah me. A ja ne želim život da provedem u strahu.
Zato ću da sanjam o nekome ko će da se sljubi njegov svijet sa našim. Niko neće odustajati od svojih snova, samo ćemo ih utrostručiti!
Sanjat ću o rukama u kojima ću biti sigurna. Neće mi trebati nikakva garancija. Jednostavno znat ću. Osjetit ću.
Doći će u trenutku kad mi neće biti potreban i učiniti da osjetim da mi je on drugo najpotrebnije biće na planeti.
Dane ćemo ispraćati uz čašu vina i sa osjećajem da je sve što smo tražili po svijetu sada tu u toj dnevnoj sobi. Uvjerenje da više nema potrage ni lutanja za laku noć. Mir.
Učit će Leona trikove sa loptom na savršen proljetni dan a ja ću se iz hlada gušiti u "punoći" koju osjećam. Možda i malo cmizdriti. Imam ja običaj pustiti rijeku suza u takvim sretnim trenucima.
Jer ja to zaslužujem.
Ja se tog dana ne bojim.
Ja vjerujem u ljubav.



Preživjeti Valentinovo sami?

subota, 11. veljače 2017.

Dok sam bila mlađa prezirala sam Valentinovo. Moji stavovi o slavljenju ljubavi jedan dan u godini su uvijek bili cinični. Za mene je Valentinovo bio obični, komercijalni, američki proizvod. 
Čovjek bi pomislio da sa godinama cinizam i prezir prema komercijali treba da raste zar ne?
Onaj razumni i analitički dio mene upravo potvrđuje i klima glavom na sve gore navedeno. Da, da, Valentinovo je glupost, izmišljeni praznik namijenjen potrošačkom društvu. Sem toga, taj razumni dio nadodaje i to da je Valentinovo praznik koji se kosi sa mojom vjerom, a to je već jedna jako zapetljana priča i u te teme je bolje ne ulaziti.

Jeste li primijetili na društvenim mrežama kako ljudi su u stanju vatreno da brane svoje ZA ili PROTIV stavove?
Jedno je sigurno, a to je da će se 14.2 pričati samo o TOME.
Kažu da je najteže preživjeti Valentinovo sam. Ta muka se umnogostručuje činjenicom da si sam i imaš dijete ili djecu. Da, nekima praznik obojen rozom bojom može postati dan i noć ispunjen žaljenjem i gorčinom. A znate šta? To ne mora da bude tako.
Sada se budi onaj blesavi dio mene, onaj dio koji i poslije trideset godina i sepetom razočarenja na leđima i dalje vjeruje u ljubav do kraja života. Ta luda JA se raduje prazniku koji slavi ljubav iako nema tu "značajnu" polovinu u svom životu. Ustvari imam ja svog najznačajnijeg, ali on ima samo četiri godine. 
Umjesto da sa žaljenjem i skrivenim prezirom promatram sretne parove po gradu, zašto i ja ne bih slavila taj praznik na moj način? Ustvari zašto ne bih i svim svojim solo mama koje me prate pomogla da taj dan preživimo na NAŠ način?

Ukoliko ste odlučile taj praznik provesti sa svojom djecom, svaka vam čast! Ako ste odlučile izaći sa prijateljicama i vama svaka čast! Naklon svakoj solo ženi, pogotovo mami, koja taj dan odluči slaviti na svoj način.
Ja sam zamislila da sa Leonom napravim mali video pjesme "All you need is love" uz neku koreografiju. Vjerujem da će njemu biti prezabavno da učimo plesne korake zajedno, a jednog dana, za par godina taj video će postati dragocjena uspomena. Vjerovatno ćemo u videu natjerati i tetku da pleše step tako da će to biti urnebesno!
Kupit ćemo i balone sa helijumom u obliku srca (ako ih uspijem naći) i dozvolit ću Leonu da ih dijeli svim djevojčicama koje zna. Nikad nije rano od njega praviti srcelomca zar ne? Mame djevojčica čuvajte se!

Zajedno ćemo praviti i tortu u obliku srca i dozvolit ću mu da je dekorira kako god želi! Pa makar kuhinja postala šljokičasta mora!
Dok se torta bude hladila, pogledat ćemo i animirani film "Zapetljana priča". Sva sreća pa i ja jednako kao i Leon volim crtane, ovaj smo pogledali bezbroj puta i uvijek me nasmije!

Uz tortu mama ima u planu da se počasti i pjenušcem koji me već dugo mami i nimalo ga nemam namjeru štediti. Savršeno!


Jos neki prijedlozi su da odete sa djecom na planinu, izlet ili bazen. Udomite psa ili mačku! Dobiti čete ljubav doživotnu, a djeca će biti oduševljena. 
Poenta je da uradite bilo šta, samo budite sretni!  Toliko sebi dugujete!


Slobodno u komentarima dajte i svoje prijedloge, rado ću odgovoriti svima!

Porodični zimski odmor

četvrtak, 9. veljače 2017.

Ovo će biti još jedna sretna priča. One nikad ne skupe puno klikova. Sretne priče u ovom vremenu rialitija čita šačica ljudi. I boli me briga! Jer znate šta? Moja je želja da pišem baš takvim ljudima i da takvim budem okružena uvijek.
Svoj trideseti rođendan sam proslavila prošlog mjeseca. Uvjerena sam da je ta brojka stvarno važna. Vjerujem da trideseta godina predstavlja zvaničnu zrelost i ako do tada niste postali zreli, krajnje je vrijeme!
Ja sam trideseti rođendan odlučila proslaviti sa porodicom. Mojim roditeljima je ovo bilo prvo zimovanje u životu! A zamislite otac mi je početkom ove godine otišao u penziju i do sada nikad sebi nije uspio priuštiti zimovanje. Sve što ja radim sa Leonom, svo vrijeme koje provodimo zajedno i koliko putujemo je kontrast mog života. Sve ono što ja nisam imala, trudim se da omogućim njemu.
I da znate taj kontrast, taj period kada vam je bilo teško, je možda najbolja stvar koja vam se mogla desiti. Zbog tog kontrasta ste u stanju biti zahvalni i uživati u blagodetima za koje se izborite. Nikad ne uzimajte zdravo za gotovo nijednu uspomenu koju stvorite, nijedno putovanje, nijednu stvar koju sebi omogućite i kupite. Jer sve to što stvarate vrijedi, zbog toga vrijedite i vi.
Meni najveći dar ove godine je razumijevanje koje sam osjetila u tih sedam dana u svojoj porodici.
Odmah da znate ja nemam savršene roditelje, ali nisam ni ja savršena. Često se nismo razumjeli ni podržavali, ali zato sam i ja kriva. Ove godine sam na listu prioriteta stavila poboljšavanje odnosa sa porodicom. Počela sam prva, potrudila sam se da ih razumijem i nazad sam dobila razumijevanje, dala sam i onda sam i dobila, prestala sam da zamjeram i postala sam zahvalna.
Dajte da biste dobili.
Ja sam dobila savršenih sedam dana zimovanja kao iz bajke sa svojom porodicom!




















ŠTA IMAŠ U NOVČANIKU, KREVETU I GAĆAMA?

srijeda, 1. veljače 2017.

Zadnjih par dana u Zenici se događalo nešto užasno.
Sunovrat humanosti.
Pomračenje razuma.
I opet nemam dovoljno riječi da opišem taj čin trovanja 20 uličnih pasa u jednoj noći tako da neću ulaziti dublje u tu temu. O tome su trebali da pišu mediji i da bez ustezanja osude taj čin svojstven opasnim sociopatama ali nisu. Nakon što su prenijeli osudu Udruženja za zaštitu životinja Šapa, otvorili su poligon na internetu raznim psihopatama da njihovo nakupljeno nezadovljstvo istresaju na nedužnim psima i djevojkama koje te pse na ulici hrane i brane. Danima su se pojavljivale izjave udruženja Stop ugrizu među kojima se, ja opravdano sumnjam, kriju baš ti isti trovači, jer imaju iste stavove u vidu rješenja problema pasa lutalica, medijski prostor se davao bilo kome ko je iznosio stavove protiv Udruženja, da bi u vrhuncu napetosti izašao i članak pun neimenovanih i anonimnih izvora da se psi izvoze vani u svrhe "vivisekcije", testiranja novog oružja na psima i kako se životinje muče i ubijaju.
Taj članak je prepisan sa drugog portala iz druge države sa prilično starim datumom ali niko od čitatelja ne bi takvu stvar primjetio. Burno sam reagovala i portal je obrisao taj članak.
Elem, da ne bude da sam članica udruženja i da je to razlog što stajem na njihovu stranu, ja sam jedino za dobrobit životinja. Ako iko koristi trenutno stanje da bi pribavio bilo kakvu materijalnu korist ja sam prva za to da se to sankcioniše i da se obznani ime te osobe. Znači IME, ne cijelo Udruženje jer ja znam ljude koji to rade iz čiste ljubavi!
Druga stvar je da novinari moraju paziti kada iznose svoje sumnje. Na Balkanu gdje žive ljudi koji pročitaju satirični tekst i u to povjeruju, "sumnja" je još nerazjašnjen pojam.
Znači sumnja na nekoga ne znači automatski da je taj neko kriv. Niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno.
Novinari treba da snose odgovornost za informacije koje objavljuju i kome daju medijski prostor.

"Ali ovi iz šape kradu donacije, vozaju dobra auta, otkud im to?" Za one koji uporno postavljaju ovakva pitanja a za sebe tvrde da vole pse imam i ja pitanje za vas. Da ste zaista dobronamjerni, zar ne bi pitali koliko su pasa udomili a ne za koliko su ih "prodali" u instranstvo?
Uostalom, ako je to tako dobar i uhodan biznis, zašto muku mučimo sa 2000 pasa na ulici?
Zamislite da ja kao svaki dobar čovjek u gluho doba noći odem po ranjenog psa svojim "Audijem" i dovedem ga u svoj "skupocjeni" stan dok se ne oporavi, i neki "dušebrižnik" me optuži da ja to sve imam od fantomskih donacija, da sve radim iz koristi i da me treba (po kometarima na internetu u razblaženoj verziji) protjerat iz Zenice, jebat mamu itd...
Sve dok vas više brine šta se nalazi u nečijem novčaniku od brige za slabije i nemoćne bit će ovako kako je sad i gore!
Sve dok niste u stanju izgraditi svoj lični stav na osnovu relevantnih činjenica bit čete u mraku.
Sve dok niste u stanju prepoznati politički spin u medijima bit čete marionete.
Dok vi raspravljate ko krade i koliko, ko je kupio novo auto i vikendicu na Vlašiću, ko je kriv, neko na ulici je masakrirao psa ubodima nožem, neko je sinoć opet malog psa izbacio na ulicu, a ja sam, zajedno sa još par dobrih ljudi, psu našla novi dom.
 Ako želite da se nešto promjeni, krenite od sebe. Svijet će biti trun ljepši.


Izazov zvani "tridesete"

subota, 14. siječnja 2017.

Imam jedno jako teško pitanje za vas. Jeste li sretne?
Ono istinski, jeste li sretne u svojoj koži, u svom životu, sredini?
Kada ste se zadnji put probudile iz sna, osvrnule oko sebe u tim prvim sekundama novog dana i osjetile zahvalnost jer se budite u taj vaš život?
Obraćam se svjesno ženskom rodu, ne zato jer me čitaju isključivo žene, nego jer ženama treba ovo pitanje. Jesmo li sretne? Mi, intuitivna bića koja smo oduvijek bila bučkuriš od emocija, često operirane od logike, vođene srcem u svijetu definiranom matematikom i razumom, da li smo sretne?

One koje nisu iz topa odgovorile DA neka nastave čitati.
Šta vam nedostaje da budete sretne? Novac? Da li ste ono baš sigurne da biste sa novcem bile sretne?
Evo vam odgovor od nekog ko je novca imao, pa nemao i tako više puta i što je najvažnije imao( tačnije imala) slobodu da sa tim novcem radi šta god želi jer je isključivo njen, novac ne kupuje sreću i TAČKA. Novac može kupiti jednu jako skupu stvar, vjerovatno najskuplju stvar. Slobodu. Nekome je sloboda jako blizu sreći. Sloboda da ideš gdje želiš, da ljubiš koga želiš, da radiš što želiš nažalost nije za svakog. Za slobodu treba imati muda! Do poda i još da se vuku po njemu!
Biti slobodan je ravno letu, let znači da se nekad može i pasti, let znači i da često odskačeš od gomile, i da ponekad ta gomila može da vas osuđuje. Jeste li spremne da se ponekad ne uklapate, da vas ne razumiju da vas ružno komentarišu?
Ako ste odgovorile sa DA, čestitam zaslužujete imati obilje novca. I bit će ga, vjerujte.

Ili vam možda za sreću nedostaje ljubavi? Ljubavi ne smije da fali NIKADA, pogotovo kada u najgorem slučaju imaš opciju da TI voliš SEBE. Misliš da je ovo pogrešno što ti predlažem? Ako nisi u stanju sebe prvo da voliš i sama sa sobom da uživaš onda ne vidim način kako bi ti bilo prirodno da te neko drugi voli? Pitam se, ako bi bi sumnjala u nečiju ljubav, kada ne bi u nju vjerovala slijepo, da li je uopšte zaslužujes?

Neću više da vas opterećujem. Evo počet ću od sebe. Sretna i tačka. Uopšte nemam sumnju u to.
Iako često nemam onoliko koliko želim, zahvalna sam na onome što imam. Ono što želim me ne podsjeća na moje neuspjehe nego me vodi, pokazuje mi put gdje treba da idem, ono što nemam a želim mi je smjernica.
Uskoro imam u planu da u spavaćoj sobi, na zidu kojeg prvog pogledam kad otvorim oči, postavim moju tablu snova, znate onu tablu od pluta na koju se kače iglicama slike i podsjetnici.
Tu ću stavljati slike mjesta koja želim posjetiti, avantura koje želim proživjeti, slike kako želim i hoću izgledati, osmjehe, slike sretnih parova, čak i sitnice poput željene torbe ili kolača kojeg želim naučiti praviti. Svaki put kad nešto ostvarim, tu želju ću skinuti sa ploče sljedećeg jutra i tako započeti novi dan. Zadovoljna i zahvalna. Što češće zadovoljna!
Eto odluka za Novu godinu, eto izazova za trideseti rođendan, eto nešto što činim samo za sebe. Poklon od mene meni za trideseti rođendan je san i želja da ga ostvarim.
Šta ćete za svoju sreću učiniti vi?

Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)

 
BLOGGER TEMPLATE BY DESIGNER BLOGS